Moderna poučna
priča
Na ogromnom, zelenom prostranstvu, koje je bilo popločano
niskobudžetnim asfaltom iz pretprošlog veka, postavljen je bio nekakav štand
koji je podsećao na omanju trafiku koju su koristili naši dedovi. Na tom štandu
bila su poređana odlikovanja od najnebitnijih do najvažnijih. Iako su nekada
sva ona predstavljala nešto ponosno u našim srcima, pretvorena su bila u
jeftino posuđe, oljušteno zrnevlje, običan ukras. Pored ordenja položene su
bile razne kape sa našim grbovima, prišivači, amajlije i ostale kućne
potrebštine u patriotskom maniru.
Za pultom je radio predstavnik druge generacije porodice
Mitić, od starog Vedrana mlađi Nemanja. Vedran se, pre nekoliko godina, nisam
tačno siguran da li su dve ili tri, povukao sa svog trona i predao je Nemanji
uz blagoslov ključić od katanca koji je otvarao štand. Taj se datum u
Nemanjinom kalendaru slavio kao drugi rođendan. Sa tolikom ljubavlju je otvarao,
svakog jutra u pola šest, svoje radno mesto da su to primetili i ostali
prodavci koji su sa srećom i blagom zavišću posmatrali Nemanjinu toplu ljubav prema
prodaji. Isto su tako primetili da mu se, kako je vreme prolazilo, iskra u
očima postepeno gubila, da bi se na kraju potpuno izgubila i nestala. Nisu
mogli da ga prepoznaju. Nije to više bio onaj razdragani prodavac koji je
ulivao drugima želju za radom; onaj koji je svojom pojavom mamio mušterije. Iz
najblažeg i najumiljatijeg osmeha lice mu se lagano spuštalo da bi se na kraju
pretvorilo u sliku snuždenog čoveka koji je izgledao bezvoljno. I sam je
primetio da ga ovaj posao nije više ispunjavao. Dešavalo se da je otvarao
radnju čak i posle sedam, radio je samo radi novca, ne radi samog čina prodaje.
Verovatno je netrepeljivost bila cena sazrevanja.
Kada mu je otac otišao na onaj svet sve se u njegovoj
glavi preokrenulo. Stvarno, više nije bilo poente raditi. Usput bih voleo
napomenuti da je on svom ocu slepo verovao videvši u njemu uzor i želju za dokazivanjem.
Kada je izgubio svog vodiča, smernicu, glavnog sudiju, izgubio je i volju za
bilo čim. Čak ga ni slikanje, još jedna umetnost koja ga je vezala od malena i koja
je predstavljala njegovu najveću strast, više nije privlačila. Pronalazio je
zamerku svemu i postao je normalni primerak svoje razdražljive populacije.
Jednog dana, koji je jako bitan za našu priču, Nemanja je
ustao sa željom da se promeni. Ni sam nije znao zbog čega, jednostavno je bilo
pola pet i on se naglo probudio. Ustao je, skuvao gorku, crnu kafu. Pojeo je
četiri pržena jaja zajedno sa dva parčeta belog hleba i šoljom jogurta. Kao i
nekada u pet je izašao, zaključao je tri puta vrata za sobom i uputio se svom
uobičajenom mestu. Još uvek je mrak vladao horizontom. Prohladno jesenje jutro
koje je ujutru štipalo, a tokom dana grejalo, i koje je zajedno sa plahovitim
vetrom činilo od okoline zanimljivu sutrašnjicu nije predstavljalo ništa
naročito za jednog prodavca. Stigao je tačno na vreme. Otvorio je štand i po
ustaljenom redu, bez ikakve novine, poređao je artikle. Ostali trgovci su se
začudili videvši ga zbog toga što u poslednje vreme nije dolazio u ovo doba. Ni
on sam nije znao šta je bilo to što ga je nateralo da dođe u isto vreme kao i
nekada. Jutro je bilo prohladno i vlažno, samim tim nije se očekivalo previše
ljudi. A on je svakako bio na svom mestu tražeći bar delić nekadašnje emocije u
prodaji. Na drugim štandovima tračarilo se uz kafu i cigarete, dok je on
povučeno čekao da se završi nešto što je, ni sam ne znajući zbog čega, počelo.
Lišće je ćarlijalo i kao u usporenom snimku je padalo. Ponekad bi ustao samo da
bi pomerio po koji list sa štanda. Pijana omladina vraćala se kući, ogorčeni
roditelji su kretali na posao. Društvo se najbolje oslikava u jutarnjim
časovima, kroz tužni kontrast koji se iskvario zbog već poznatog zla.
Dok su ostali prodavci uz kafu prepričavali svoje
nekadašnje dogodovštine jedan izlizani pešak je prolazio putem. Kosa mu je bila
duga i talasasta, ali i vidno prljava i masna lepila se praveći jutarnju
frizuru na njegovoj glavi. Imao je dugu, ujednačenu bradu i nos koji se slagao
uz lice. Ali njegove oči, nisu bile bilo kakve oči. U sebi su sadržale bes i
nežnost u isto vreme. Imao je pogled koji je delovao kao da će čoveka u isto
vreme da ubije i da mu oprosti za sve što je uradio ikada. Blistavo sivo-plave
i velike, prozirno su gledale u bezdan i direktno u dušu. Bile su jezive. Kada
bi ih neko jednom ugledao, ne bi mogao da skine pogled sa njih. Izazivale su
strah. Kao da je čovek u njima mogao da vidi sve svoje slabosti. Njegova
odrpana spoljašnjost odavala je utisak da je u pitanju neki prosjak, narkoman,
lopov ili lutalica. On i jeste bio lutalica, no on je tražio nešto drugačije.
Hodao je i sve vreme je gledao u beton, u noge, dole.
Govorio je tiho i sve je to izgledalo kao da broji korake dok ide. Približavao
se polako štandu i dalje gledajući dole. Nemanja je nekontrolisano podigao
glavu i kada je ugledao lutalicu nije video čoveka koji pokunjeno korača
govoreći nešto sebi u bradu, ne! Video je čoveka koji ga je takvom dubinom
gledao da je osetao podrhtavanje u svim delovima tela. Najmračnije misli
slivale su mu se kroz telo. Koji je to osmeh? Kakva je to zarobljena mašta?
Poželeo je da sve to već jednom prestane, no pogled je usiljeno nastavio da
jede svu dobrotu koja se nalazila u njemu. Pogled je trajao nekoliko minuta, no
njemu je sve trajalo nekoliko sati, najčudnijih sati u njegovom životu. U
drugom trenutku pogled se izmenio i odjednom je krenuo da se približava čovek
sa veselim izrazom i pokretima kojima je želeo da nagovesti da želi nešto da
kupi. Nemanja ga je, i dalje, uznemireno gledao i trebalo mu je par sekundi da
se pribere i da vrati normalan izraz i kopiju nekadašnjeg osmeha zejedno sa
emocijom. Zbog čega je baš ovaj dan izabrao?
-Dobro jutro. Baš je lep ovaj dan, zar ne? – Kao fina
melodija protekla je uobičajena rečenica prvoj mušteriji. – Izvolite?
-Poštovanje! Ja i ne vidim baš tu vašu lepotu, gde god da
je. Čak i ništa nalik na tome.
-Zbog čega tako mislite? Dajte ima i lepih stvari u ovom
našem lošem svetu.
-Pogledajte oko sebe. Nekada sam želeo da vam pomognem, a
vi ste mene naterali da shvatim da ni meni nema pomoći. Vi uništite sve što u
ruke uhvatite. Iskvarili ste zlato, ko vam je kriv...
-Ja sam vas naterao? – Drsko je odbrusio Nemanja.
-Da, vi i svi ovi nalik vama. Razmislite malo bolje. Bilo
vam je fino, svakoga dana vam se dešavalo nešto prelepo, uzvišeno, što vas je
činilo srećnim. I odjednom to je izgubilo svoju težinu u vašim očima i nakon
nekog vremena vezali ste se za nešto od čega se živi, ali od čega se i umire.
Taj paradoksalni otrov pomutio vam je misli, ne samo vama, već svima okolo.
Popićete ga vi, nakon toga daćete ga nekom drugom i taj neko će dati nekome. –
Približava se Nemanji i šapuće mu. – Otrov nije smrtonosan za svakoga, u tome i
jeste čar. A na kraju krajeva zbog njega će te svi i umreti, samo je pitanje
vremena i naravno trenutka. Kad smo već kod očekivanog trenutka sviđa mi se
ovaj orden. On predstavlja jedinstvo.
-Da to je lep primerak...
-Znam sve o ovom ordenu, čak i to da je izgubio poentu
pre mnogo godina.
-Sto pedeset dinara i vaš je.
-Koliko? Da li sam to loše čuo?
-Sto pedeset dinara, ovde su cene fiksne?
-Razumem ja to, nego, čoveče, ti stvarno prodaješ ovaj
orden za sto pedeset dinara.
-Da, šta je u tome čudno?
-Šta je čudno? Šta je čudno! Razumete li vi da ovaj orden
ima neprocenljivu vrednost – glas mu je delovao pomalo uvređeno – uvreda je
prema mrtvima to što ga prodajete za siću. Znate kako, da bi osvetio mrtve daću
vam... je l’ vam odgovara deset hiljada, za ovaj fin primerak.
-Vi ste ozbiljni?
-Želite li deset hiljada ili ne?
-To ne vredi?
-Kako ne vredi, je l’ si čuo šta sam ti rekao o njemu.
Deset hiljada ću platiti za njega. – Iz unutrašnjeg džepa iz ofucanog, kožnog
novčanika izvadio je deset novčanica po hiljadu dinara, izbrojao ih je i pružio
iznenađenom Nemanji na ruke. Zadovoljno i srećno uzeo je orden, no pogled mu je
sve vreme bio upret u Nemanjine oči i kao da je želeo nešto da izvuče iz njih.
Pozdravio se sa Nemanjom čija je savest nagovestila da kaže.
-Hvala vam.
-Ne, hvala vama, Nemanja.
Držao je deset hiljada u rukama i nije mogao da veruje.
Deset crvenih novčanica, jedan i tri nule i to deset puta. Svaku je ponaosob
ispipao, proverio, bile su savršene. Na licu mu se ukazao osmeh, no u sebi je
bio prazan. Bilo je devet ujutru i već je zaradio onoliko koliko nije u
proteklih deset dana. Znao je da je ovaj dan bio predodređen za nešto veliko.
Nešto ga je vuklo da dođe na vreme, i eto posrećilo mu se. Pogledao je ka nebu,
zahvalio se i uzeo je da se pakuje. Srećno je vraćao stvari u metalni kovčeg
koji je posle toga zaključao lancima. Ostali prodavci su njegovo ponašanje
pripisivali ludilu. Krstili su se gledajući ga, neki su mu čak i dobacivali
želeći da ga ponize, no on je sve to sa lakoćom zaboravljao, što ga je činilo
još luđim u njihovim očima. Zaključao je štand i ponosno je otišao gordo
posmatrajući ostale. Novac je potrošio na dnevne potrebštine, a ostatak je
stavio u banku. Zaspao je sa ubeđenjem da mu je protekli dan bio najbolji dan
ikada, čak je i verovao da će mu se mantra i nekadašnja emocija vratiti nakon
ovog, u njegovom srcu sudbonosnog, dana. Žao mu je jedino bilo zbog toga što
nije mogao sa ocem da podeli svoj uspeh, no verovao je da bi on bio dosta
ponosan na njega zbog toga što je zaradio najviše od svih ostalih, iako nije
bio materijalista.
Sutradan je isto kao i nekada ustao u predodređeno vreme.
Uradio je sve što bi inače uradio, ništa se nije promenilo. Ostali prodavci su
ga ponovo sa čuđenjem gledali. Bio je dosta lepog raspoloženja, i dalje ponosan
na svoju zaradu i svemoć, no primetio je krajičkom oka da su i ostali prodavci
bili srećniji no inače. Čavrljali su sa osmehom na licu, čak mu ni jednom nisu
dobacili ništa loše, već su nanovo bili prijateljski raspoloženi. Jedan od
njih, koji je bio drugogodišnji prijatelj njegovog oca, prišao mu je sa običnim
razgovorom, ali i sa lukavim izrazom lica.
-Nisi trebao da odeš juče. – Rekao je to ravnodušno, ali
kao da je veštački hteo da da do znanja Nemanji da brine.
-Zbog čega? – Nemanja je radoznalo upitao.
-Imali smo najjači dan juče. – Nemanja je pomislio i ja
sam, no starac je nastavio. – Čak tri ekskurzije su doletele ovde. Buržujska
deca, sve smo im uzeli i došlo je do rasprodaje. Zamisli, znaš li ti koliko
dugo se to nije desilo. Biserka na kokicama je uzela dvesta evra, a kamoli mi. –
Osetio je u grudima nešto kao blago gušenje. Poželeo je da sedne, uhvatio se za
naslon. – Da si ostao i ti bi profitirao. Ali jebiga, nekog drugog dana.
-Je l’ da? – To je sve što je uspeo da izusti.
-Stvarno, bez zezanja, baš sam bio iznerviran zbog toga
što nisi ostao. Šta se dešava sa tobom, što odlaziš tako rano? Mali ispadaš iz
sedla, nije valjda ovaj konj preveliki za tebe? Ja sam tvog oca pošto...
-Nebitno je. Sada je već sve nebitno.
-Bitno je, ne gubi nadu, sutra... Kako je tvoj otac
govorio, sutra... – Otišao je nasmejan, a Nemanja je seo. Nije mu odgovorio,
niti je želeo da mu bilo šta kaže. Osećao se kao da ga je nešto upucalo. Osećaj
koji ga je ščepao nikako mu se nije dopao. Blagi bes koja je postajao zloba,
možda čak i zavist, sujeta, ili plač u grudima zbog izneverenog maštanja, ili
je možda maštanje uzrokovano zlom, nije bio siguran. Otrov je već odavno bio u
njemu.
Samo je završio sa radom. Prekinuo je dan koji je ionako
bio slab zbog kiše koja je padala čitavo vreme i kao da ga je svaki njen dodir
sa zemljom usmeravao upravo ka njoj. Potišteno je sedeo ispred ogledala. Tada
mu je prošla kroz glavu cela jučerašnja situacija sa lutalicom, priča o otrovu
i još jedna zanimljiva misao koja mu se do tad činila nebitnom. Lutalica je
nekako znala njegovo ime.
Sledećeg jutra pronađen je mrtav. Kažu da se ubio i da je
na sebi imao isti onaj Orden Jedinstva, kao i onaj što je prodao, i u rukama
sliku oca, a pored sebe ceduljicu sa natpisom BIO JE U PRAVU.
Ko bi znao
zbog čega?