четвртак, 6. новембар 2014.

Početak kraja!

-Položio sam! – drski, duboki glas projurio je predvorjem filozofskog fakulteta.
-Znala sam! Sanjala sam to juče. Neverovatno je Vojine, stvarno si uspeo! – ton pun paperja i božićnih poklona, tiho izvitoperen, slavujski i beskrajno idiličan uspeo se razdragano kao nevesta koja je poslednje večeri svog usamljenog života posmatrala još jedan početak kroz tamnu zavesu unutrašnjeg sveta.
Nosila je skockane naočari na koje je bila ponosna. Pre nekoliko meseci zamenila je stare, iskvrzane i ukrivljene, želeći da mu svojim novim izgledom izmami pogled pun čežnje. Nije mogla da zamisli surovi odgovor koji se sastojao od sibirske hladnoće. Ruske tundre zaživele su u njegovom srcu. Poželela je da ga zagrli. Bez trunke tople krvi stajao je polu-zbunjeno gledajući je u svom, još jednom, uzaludnom pokušaju.
Nikada je nije pogledao na taj način, niti je mogao. Njegov cilj dopirao je van Beograda. Mrzeo je prljavštinu prevoza, razuđenost ulica, smrad opustošenih vampira, nenormalnu napetost i negativnost koju nije želeo da shvati. Težio je samo da je izbegne. I sada je napokon uspeo u tome.
Diplomirao je.
Kao osoba koja nikada nije ugledala sjajnu zvezdu zaslepeli su ga snopovi koji su se nečujno i trenutno sručili na njegove nejake oči.
-Sloboda! Nešto nalik na kavez, lavirint koji prisvaja tvoj umrtvljeni svet. – Izgovorio je naglas za sebe.
-Šta ti se dešava? Izgledaš zabrinuto?
-Molim? Izgledam ti zabrinuto? Ne verujem...
-Au čoveče, ti kao da nisi upravo diplomirao! Hajde malo opusti se, nasmej se. Dugo te nisam videla da se smeješ. – Pokušao je da iskrivi usne. Shvatio je da je upravo slagao sebe. Nikada mu nije išlo od ruke da se pretvara. Nije mu bilo do smeha. Važne odluke plivale su mu u glavi brzo kao pirane koje su u isto vreme osetile krv.
-Ne ide mi, izgleda. A kad smo kod diplomiranja, ja sam i hteo to da uradim. Nemam zašto da budem srećan zbog toga.
-Nisi uopšte srećan?
-Zašto bih bio srećan zbog uspeha? Ja sebi ne dozvoljavam neuspeh. Ne priznajem ga kao opciju.
-Zašto si jebeni zombi? Gde je ono što te čini čovekom?
-Ne možeš promeniti ono što jesi.
-Glupost! To nije istina. To je jedina stvar koju samo ti i možeš da uradiš.
-Moguće... Nikada nisam o tome razmišljao. – Izgovorio je želeći da je zaustavi u nameri da se na bilo koji način raspravlja s njim.
Izlaz mu je bio pred očima. Ogromna raskrsnica koja je delila Vasinu ulicu delovala je sićušno u odnosu na njegove ogromne putokaze u glavi. Pešački prelaz je stario. Crne linije su sedele i svojim obrisima se gubile na pokidanom betonu.
-Gde si krenuo? Ideš! – Morala je da se razdere. Unutrašnji razdor kriv je bio za neartikulisane reči. Sada ili nikada, padalo joj je na pamet iako je znala konačno rešenje. Pokušavala je da poveruje u neizvesnu budućnost u kojoj je on želeo da nestane. Da li je potrebno srušiti se s njim, ili ga posmatrati kako postepeno pada?
-Izvini Marija... Za sve što sam ti ikada uradio. – Nije uspeo da stvori kontakt očima. Kao da se plašio otvaranja pred njom, iako mu je prirasla k srcu znao je da ona od njega očekuje mnogo više od onoga što on njoj može da da. A ostati nedorečen to nikako nije želeo da ostvari. Zbog toga se i na silu sklanjao od nje ne želeći da zastane za trenutak i da razmisli o svojim mislima i željama. Pobeći nikada nije bilo komplikovanije.
-Ne razumem...
-Nebitno, čućemo se. Umoran sam. – Morao je na taj način da se preobrati. Razmišljao je da li bi baš surova hladnoća uticala na njene želje. Hteo je da je upozna sa pravim sobom. Imao je potrebu da joj nagovesti svoj pravi pravcati život pre nego što ode, jer nije mogao da nestane znajući da ona i dalje pati za njim, ili za nekom njenom iluzijom njega. Stoga je i poželeo da razbuca sve to što je ona  u tihim časovima samoće videla u njemu, jer se to svakako nije slagalo sa pravim stanjem stvari. Čovek je zaljubljen, čovek je bolestan, čovek ne vidi provaliju ispred sebe, čovek pokušava da korača po zamišljenoj putanji sve dok mu duh dozvoljava da lebdi, u trenutku kada se zamisli i kada posumnja tihi pad počinje koji najčešće rezultira potpunim slomom. Ljubavnik tada rasparčano nestaje dok ne bude došao neko drugi ko bi bio spreman da sve te sitne delove spoji u celinu i da se zapita zbog čega je čovek baš toliko krhke prirode.
Sociologija. Većini stanovništva nebitna nauka, njemu sfera koja predstavlja malo više od života. Dok svaki korak i otkucaj srca predstavljaju impulse koji su sastavni deo muzike života, glas koji skriveno tumara vetrovitim fijukom slaže nespojive delove taktova, tražeći notu u svakom novom uzdahu i čekajući svršetak koji zavisi od mešavine buke i tišine. Životni impuls govorio mu je da tišina predstavlja skroviti deo muzike koji je čoveku oduvek bio neznatan i da se ta večna pauza doživljava samo u poslednjim sekundama simfonije kada sklad postane deo umrtvljenih stena. Šta je u suštini ta njegova nauka sem mogućnost da se i kroz tihe pauze života shvati poenta koju je kompozitor želeo nagovestiti. U pokretu je inspiracija, ali najlakše se tumači život kroz prizmu dosade. Tada bajkovita varijanta života gubi svoj smisao i ostaju drugačiji događaji koji svojim impulsom nagoveštavaju kraj ili neki novi početak. Za prelazak iz pred-refrena u refren potrebna je saglasnost čitavog orkestra, a ako čovek predstavlja spoj svih instrumenata u jednom onda od svakog sledećeg pokreta očekuje se naprasitost i nezadovoljstvo spojeno sa tihim otkucajima besa, da bi se na kraju došlo do muzike života. Pokušaj da se protumači impuls predstavlja ono što za šta se on pripremao čitavog svog života. A ovakav način posmatranja pokreta kroz taktove predstavlja njegovu ličnu teoriju životne simfonije koju je spremao za doktorsku disertaciju.
Fakultet je završio kao najbolji student generacije i pretpostavljalo se da bi mogli da ga pozovu da ostane na fakultetu. Retko se viđao takav talenat i razboritost, profesori su ga zavoleli do te mere da su se svađali međusobno zbog njega želeći ga kao svog pomoćnika. Šteta što mu je lično nezadovoljstvo uništavalo želju da se potrudi i da ostane. Nije smatrao ovaj grad bitnim, niti je verovao u svoj život u njemu iako ga je čekala zavidna karijera. Imao je on viška ambicioznosti i želje za uspehom, no blaga nesigurnost u životinjskom carstvu kočila ga je kako je vreme prolazilo. Noćima nije uspevao da zaspi zbog svoje neodlučnosti. Šta je to što bi moglo da ga čini srećnijim? Prevrtao se po znojavom krevetu, noćima nije uspevao oka da sklopi Ispitivao je svoje postupke pred ogledalom gledajući kroz sebe u blještavi lik u odrazu.  I šta je mogao da vidi sem izgubljenog Mersoa koji još uvek nije naleteo na Arapina, a ipak je iza rešetaka. Njegova tamnica bio je asfalt.
            Pet dana je imao da odluči. Čekao je diplomu i do tada je verovao da će imati svojevrstan i promišljen odgovor koji mu je bio više nego potreban. Matematički tačno je vodio računa o svojoj organizaciji. Nikada nije razmišljao o usavršavanju dok nije upisao fakultet i shvatio koliko mu, u suštini, ide tako nešto. Ali i dalje su postojale dugogodišnje prepreke koje su svojim postojanjem samo nagoveštavale složenost uspeha. U svakom slučaju on se već pripremao za sopstveni naučni i istraživački rad. Izdvajao je dva sata svakog dana za tako nešto i s obzirom na njegove intelektualne mogućnosti projekat je bio još malo pa završen. Ali i dalje nije smeo da se interesuje.
            Šta je trebalo da uradi? Očekivali su ga kod kuće. Oni su bili spremni da ga zadrže dole. Scenario mu je već bio odavno poznat. Da li će uspeti da se odupre? Da li je uopšte želeo to da uradi? Ispitivao je sebe dok je koračao do Jevremove ulice. Kamene statue na starom utvrđenju, reljefni ulaz prožet plastikom i svetlećim diodama. Živeo je na prvom spratu, prvi ulaz, sa histeričnom tetkom, koja je verovala u razne dijete i koja je živela od pisanja biografija estradnih umetnika. Pušila je sarajevsku drinu u velikim količnima, ali za divno čudo, stan joj nije bio prožet zadahom dima. Kuvala je samo nedeljom i uvek bi zanovetala kada bi ručala sama. Nije to nikako volela. U Vojina je imala dosta poverenja. Uvidela je u njemu iskru genija i zavidela mu je zbog toga. Kada je imala dvadeset godina rekli su joj da nikada neće moći da ima decu. Tada joj se čitav svet srušio, verovatno i zbog saobraćajne nesreće u kojoj je i ona učestvala kao suvozač. U tom surovom okršaju umrla je ljubav njenog života, dok je ona ostala blago obogaljena na levoj nozi, zbog čega se u budućnosti dosta malo kretala te je stoga i imala probleme sa kilogramima. U Vojinu je ugledala ono što je oduvek želela, majčinski instikt je kuljao do te mere da je počela da ga smatra svojim i nije mogla da zamisli dan bez njegovog upliva. Navikli su jedno na drugo, iako je on upoznao tek na početku školovanja, jer su njegova majka i tetka oduvek bile u nekoj, blagoj raspravi ili bolje rečeno sukobu. Dosta loših reči je čuo o tetki pre nego što je upoznao, vremenom je shvatio da su sve te optužbe bile rečene u ljubomori i da ništa od toga nije imalo veze sa stvarnošću. Korio je majku zbog toga, no njegova preterana vezanost za nju nije mogla da se završi nekakvim konfliktom ili svađom. Uvek je imao podređeni stav dok je pričao sa majkom.
            Tiha i ubitačna nedelja nagoveštavala je promenu u  čoveku. Bela, blindirana vrata naglo su se otškrinula nakon njegovog kucanja. Tetka ga je nestrpljivo čekala. Njoj na pameti nije bilo to da joj je nećak diplomirao, niti je imala vremena da razmišlja o tome. Morala je da ode na fizikalnu terapiju, jer je osećala probadanje i trnjenje leve noge, što je dolazilo od preteranog pušenja, a i nedostatka kretanja.
            -Dušo moja, stigao si! Taman sam postavila ručak, dođi da jedemo moram da idem. Spremila sam kinesku hranu...
            -Kako si mi Tetka, je l mi veruješ da ne mogu da okusim ništa.
            -Šta je sa tobom sine?
            -Umoran sam, noćima nisam spavao. Položio sam ispit.
            -Bravo! Čekaj pa ti si diplomirao! Srećo moja dođi da te tetka zagrli. – Nakon nepotrebnog celivanja poželela je ponovo da ga priupita. – ’ajde da ručaš sa mnom, da proslavimo.
            -Izvini tetka, nekog drugog puta, idem da spavam. – Hladno i nepomično istrgao joj se iz zagrljaja i krenuo je ka sobi.
            -Je l’ sve u redu s tobom?
            -Jeste ne brini, samo sam mrtav...
Osetio se smoždeno u prvom trenutku. Poželeo je da se izvini za malopređašnji nastup no nije uspeo da se iskobelja iz mekanog paperja na predmetu zvanom krevet. Proveo je veče na poljani između snova. U onom očekivanom mraku koji se u nekim kulturama poredi sa smrću. Negde posle ponoći probudio se mokar i bled. Stresao je svoje koščate ruke i potražio je nešto u bunilu. Dopreo je do flaše i na iskap je popio par gutljaja. Odmah je valovita struja proletela kroz prazan želudac. Osetio je toplotu u svakom komadiću tela. Naizgled se probudio no i dalje nije mogao da razazna išta oko sebe. Mediteranska ljutina prolazila mu je kroz nejako telo. Tihim otkucajima naglašavao je postojanje. Udahnuo je duboko i sručio se na postelju.
Odjednom se našao međ’ lipama. Reka je tumarala popreko, tiho i blistavo je krasila i plodila zemlju kroz koju je proticala. Blagi jugoistočni vetar prelazio mu je preko lica. Tiha panorama blistavih livada, brdašaca koja su kao dine u noćnoj pustinji lepršale kroz paučinu vremena dok su odolevale nemarnim pokušajima ljudi da joj se suprotstave. Zamislio je sebe kroz obode oblaka koji su u raznim oblicima plivali nebeskim morem dok se zemaljski raj ogledao u njoj. Nije bio ni izbliza lep u odrazu, kao što obično biva, nito je tražio u iluzijama pokušaj nekog novog života. Jabuke su se šarenele na krhkim granama žilavih i nesrećnih stabiljki. Mirisalo je na prošlost, otupele dane, izbrisane iz teftera razuma. Nije postojala misao o nečemu što je bilo. To je u svakom slučaju govorilo i o nazadovanju. Ali i dalje je uživao u svakom dodiru sa lišćem, sa napuklim, tihim jastucima cveća, obamrlim tulipanima i prkosnim ružama. Detinjstvo je proletelo brzinom uvenuća, sezonske karte su bile rasprodate. Bilo je potrebno čekati usnulu budućnost, tiho i znatiželjno. Posmatrao je zakržljalu travu zamišljajući asfalt kako prijanja uz majku prirodu. Jednom će i to morati da se desi. Tužno je okrenuo glavu ka razgranatom orahu. Šta je on mogao da ima zajedničko sa jednim istrulelim drvetom? Dodirnuo je hrapavu koru koja je plakala i odjednom se osetio izgubljeno. Kao da je sva tuga koja je krasila jednu stabiljku prešla na njega. Zatresao se i ukopano se prisećao susreta sa dedom kada mu je na kolenu objasnio da je ovaj isti orah bio posađen istog dana kada je on ugledao svetlost dana. Zbog toga su zajedničkim snagama pokušavali da se poistovete jedan s drugim, drvo sa čovekom, čovek sa drvetom. Rado bi voleo da zameni mesto sa statičnom prirodom koja je svojim izgledom nagoveštavala blistavu tugu jednog doba. Legao je ispod njega dok je tiho tumarala blistava rečica.
Kroz glavu mu je proleteo poslednji put kada je osetio njenu blistavu svežinu na telu. Bilo je bledo jutro, niti dovoljno sveže da bi bilo hladno, ni dovoljno toplo da bi predstavljalo isečak leta. Oštroumna brzina toka nikada nije odlazila u besvest. Uvek je polako proticala, nikakvi brzaci nisu bili deo njenog folklora. Niti je bila poznata po utopljenicima u svojoj istoriji. Kao što je glupo očekivati od reke da te ispoštuje bez obzira na svoju staloženost, isto tako je loše verovati u njenu svakodnevnu radost i želju da te ispusti na površinu. Tog dana takmičio se sa najboljim prijateljem u plivanju. Visoka staloženost dozvoljavala mu je da se ispolji i na fizičkom planu. Nije bio jedan od onih pametnih, ali kao staklo krhkih ljudi koji su bili spremni da od običnog vetrića prehlade svoje nejako telo. Rodio se sa mogućnošću da bude najjači i najpametniji, neki bi ga nazvali genijem, no nije voleo da ga stavljaju u tabore i kalupe. Njegova tišina je prijala samo njemu, stoga je i ćutao. Plivao je čitavog života za štraftu brže od svojih vršnjaka. Da li zbog prirodno razvijenih leđa ili zbog neverovatne, nesrazmerne dužine ruku svakako je mogao jednim zamahom da odleprša dalje od bilo koga. Ovoga puta nije sve pošlo kao po planu. Čovek sa kojim se takmičio toliko je bio zaslepljen željom za pobedom da je nerazmišljajući koračao ka provaliji misleći da je to jedina moguća putanja koja ga vezuje za ovaj patnički život. Nažalost, to je bilo poslednje što je pomislio, jer je njegovu misao osujetila struja koja ga je navukla na ogromnu stenu. U jednom trenutku moglo se videti njegovo uporno pokušavanje, u drugom je samo odjednom nestao i nikada ga više nisu pronašli. Nasukao se na dno i brzinom svetlosti je odleteo sa ovoga sveta ostavivši u svom protivniku opor ukus pobede i doživotne traume.
Krivica koja ga je proganjala preuzela je ulogu odraza i zbog toga je izbegavao svoj pogled u ogledalu, jer ga je potištena osoba sa druge strane krivila za ono što je nekada bio. Nije mogao da se suoči sa demonima, niti je uspeo da se probudi iz jezivih misli o kraju. Kako je to neverovatno, razmišljao je, da čovek u jednoj sekundi postoji, u drugoj već ne. Da li je bio dovoljan trenutak da bi protumačio godine svog života? To je ono što ga je mučilo u snovima. Nije mogao da prihvati gubitak sopstvene ličnosti. Da li je bila kriva sujeta i egoističnost? I ne baš, vera u sebe nije prelazila granice realnosti, niti je sujetu pothranjivao otpatcima svesti. Uspevao je da kontroliše sopstveno ja, na uštrb sebe, samo da bi dozvolio svojoj ličnosti da opstane u ovom neartikulisanom svetu poroka i zavisti. Zapalio je cigaretu slušajući cvrkut leptira, ples golih listova po rasutom vetru, lude urlike kojota kojim su ga plašili stari. Ovaj prastari osećaj budio je nekadašnju svest, osećanja, one misli koje su razumom pokušavale da se ugase. Rat je odavno bio izgubljen, iako se i dalje verovalo u pobedu. Borbe su se vodile na više frontova? Koja je namera trebala pobediti? Ona dugoočekivana koja ga okiva za ovaj orah, ovu reku i ove ptice, ili ona sebična koja ga odvaja od svega ovostranog, čulnog.
Odjednom je travnjak postao asfalt, miris cveća postao je miris izduvnih gasova i umesto ispod oraha našao se na sred ulice. Zvuk sirene ga je probudio, trubili su mu da se što pre pomeri. Strpljenje je ono što se gubi u kamenim grobnicama. Većina vozača bez razloga želi da ga ubije i uradili bi to da ga neko nije svom silinom podigao i krenuo da vuče ka trotoaru. Obamrlost koju je osećao u telu zamenila je tišina, skrivena harmonija koja je svojim odsjajem zavisila od nekog drugog. Ovog puta njegova koleginica mu nije dozvolila da nestane u senci prljavih mašina. Začuđeno je pogledao kako je svojim malim telom uspela da ga sa tolikom lakoćom podigne, no to je sve bila unutrašnja snaga žene koja je proporcionalno jača od bilo koje sirove jačine. Sledećeg puta kada je ugledao to više nije bila ona. Koleginica je poprimila izgled njegove majke koja ga nije odvukla do samog trotoara već mu je pustila ruku i osmehivala mu se dok je odlazila. Poželeo je da krene za njom. Zvuk naglog kočenja odvojio ga je od betona. Jedan milisekund od udara iskočio je iz kreveta vrativši se u zagušljivu udobnost stana.

Ispravio se i ponovo je posegao za flašom. U njoj je bilo još par gutljaja. Iscedio ih je kao detence cuclu i uputio se ka prozoru. Poželeo je da ugleda glavni grad, da omiriše truli zadah auspuha i čujnu nervozu putnika. Podigao je roletne, no ono što je video zaprepastilo ga je. Ni traga od kamena, ista ona livada na kojoj je pre nekog trenutka ležao bila mu je ispred nosa. Orah je mahao svojom trulom krošnjom dok je rečica pevušila melodiju proleća. Ponovo se probudio na svom krevetu onako neotkriven kakav je pao čim je stigao. Ukvareni miris bio je gori nego u snu. Rakija je i dalje bila tu. Sručio je niz grlo, kako stari kažu, dezinfikovao je unutrašnjost. Kucanje tetke je shvatio kao dokaz stvarnosti. Kao kuckanje gavrana u predvorju čistilišta. Tupo kliktanje, nešto kao lobotomija. Nekoliko sekundi hladne tišine. Promukli glas koji je prekinuo agoniju.  

среда, 15. октобар 2014.

PUSTINJA!!

            To je to, zar ne? Još jedna uzaludna bitka je izgubljena. Nisam ni stigao da izvučem mač, a već sam proboden na više mesta. Krvarim. Možda je bol slatka, ali je neverovatno čudna. Preispitujem je kako vreme prolazi. Plašim se, iako u sebi krijem jačinu. Zbog čega se i ne bih plašio. Čovek je stvoren da bi pronašao plamen u kojem će izgoreti. Na kraju krajeva sve se svodi na isto. Slepo tumaranje, bez svedoka. Verovao sam u blistava lica koja se pojavljuju katkad u mraku. Znaš ona koja poniru duboko u dušu, čineći mene samo piunom koji verno iščekuje svoj zamišljeni kraj.
           Kažu da je iluzija samo varka. Nešto što se nazire između dve planine; što podseća na izlazak Sunca, a u stvari je samo kamen koji sija na obroncima, bez ikakvog razloga. Kako da nateram oči da ugledaju punim sjajem svet? Sve ono što mi se prikazuje prolazi kroz filter moje mašte. Šta je onda stvarnost? Ono šta ja mislim da si ti, ili ono što ti zapravo jesi?
            Putnik zamišljeno korača stepama želeći da umre u pustinji. On proklinje visoke trave i čezne za peskom koji bi ga oplemenio. Ponekad poželi da se zaustavi u njoj i da odigra svoju ulogu nestanka, no nešto što se predstavlja kao viša sila, baš onaj suvoparni glasić u glavi mu ne dozvoljava da se privikne na vodu, životinje, život sam po sebi. Oseća se kao stranac. Njegove livade su dine, ljude koje želi da posmatra on izmišlja. Realnost je delovala lepše, iako je patnja bila okidač svega toga. Ovde na prokletoj stepi on mora živeti sa stvarnošću koja ne zavisi od njega. Mora prihvatiti svet u svom punom obliku i ne dozvoljava mu se da zamišlja i da se osamljuje. Njegova egzistencija zavisi od položaja zvezda od jutra do mraka. Nije on samoubica, već njegova iskrena priroda ne želi da prihvati surovi svet koji ga okružuje. Jednom je čak pružio šansu dečaku koji je nosio buket najrazličitijih boja. Kičica koja je bojila situaciju kao da se na sred ugasila, samim tim svaka polovičnost servirana je kao umetničko delo. Iako je video više od prosečnog čoveka nije mogao da se prepusti i da živi kao mali dečko sa buketićem. U njemu je video svu nevinost ovog sveta. Baš onaj izraz koji mu je bio potreban da bi se uskladile nijanse između crno-belog sveta i raznobojnog detinjastog. Gledajući njega setio se sebe i svojih kolorita. Nijanse su iz cvetne nevinosti prešle u neutralni ton da bi se na kraju izgubila svaka moć primećivanja. Jedino je umetniku dozvoljeno da zamišlja svet bez uticaja ozbiljnosti. Njemu je data mogućnost da u skrivenim predmetima otkriju svetlost, da nagovesti umesnost sveta bez obzira na patnju, da ponovo dečijim osmehom uspostavi jedinu iluziju koja je potrebna čoveku, volju za životom. Ostale iluzije su tu da bi se srušile.
Ja sam to shvatio kao umetnički poduhvat. Detinjstvo je doba izgradnje, zrelost je zadužena za rušenje. Čitavog svog života gradio sam kule, na svakoj sam posedeo dobar deo života, posmatrao sa njih okvire ovog sveta, pokušavao da u horizontu prozrem budućnost. Skakao sam sa jedne na drugu, želeći da ugledam što više al’ jedino što sam mogao da vidim to je sreća okružena maglom. Veštačka tvorevina kada bolje razmislim, u svakom slučaju, meni je delovalo kao jedina realnost. Ali koliko god da sam kula izgrađivao nisam ni jednom uspeo da prevaziđem maglu. Iako je svaka sledeća bila viša od prethodne, nikako nisam mogao da prozrem kada će nastupiti poslednji stepen. Već kada sam se približavao punoletstvu kojekakve misli su mi padale na um. Sumnja, još jedan izraz besnila, nepoverenja. Šta je to što me je nateralo da se zapitam? U surovosti se prepoznaje danas. Kada sam prvog puta osetio razočaranje tada je obala postala verovatnija. Svet je polako počinjao da dobija obrise sivila. Gumica urezana u mojoj svesti je brisala maglu, a ispod nje moglo je da se primeti nešto što me je podsetilo na haos. Nije da ja bežim od toga, ili tome slično, ali svakako pomislio sam da sam svih ovih godina zamišljao, projektovao, verovao, sve samo ne video, čistim, suznim očima još jedan stepen ludila. Ta poslednja kula koja me je vinula u visine nakon mog saznanja je krenula da se ruši, da se raspada. Kao kule od karata ili domine koje pogrešnim potezom krenu da vilene, moje kule rušile su jedna drugu i sve ono što sam stvorio dok sam verovao krenuo sam da gubim. I baš kada sam bio na vrhu, krenulo je sve da se spuša lagano. Na kraju ću stići i do zemlje. Kružna varijanta života. Čovekova potreba da gradi iluziju da bi je nakon toga izgubio. Barem kao pisac mogu u trenucima pada da se prisetim nekadašnjeg osećanja i umesto da pogureno čekam da me polože u zemlju moram bez osećanja krivice, sa znanjem da nemam vremena da napišem sve što mi pada na pamet da ostavim nešto iza sebe. Nije to zbog slave, niti zbog pokolenja, već zbog toga što moj život nema poentu, ako ne uspem da se izrazim. Zbog toga neću pognuto da posmatram iluzije kako nestaju, već ću svojim delima da ih održavam u životu. Neko bi rekao da je to bežanje, ja to više vidim kao potrebu čoveka da izrazi nezadovoljstvo, da ispliva na površinu, bez obzira na dubinu u kojoj se nalazi, samo zbog tog jedinstvenog daha koji će mu dozvoliti da se ponovo vine u mračne dubine. Mogao bih da čekam taj čudesni ton gušenja. Mnogo simfonija se završilo na taj način. Dirigent je spustio ruke i niko više ne progovara. Iščekuje se poslednji aplauz. Zamišljena sreća koja dobija svoju veličinu tek na samom kraju.
 Ali ne želim da zaboravim sve ono što sam video i da dozvolim da me utmala stvarnost ščepa za rukav, već moram u koštac sa njom da idem pa makar sve vreme padao znaću da sam umro sa željom da preživim.


петак, 25. јул 2014.

PRVA NOVELA!

Potraga
           
            Ko sam ja? Šta je život, u suštini? Da li ja moram pronaći sebe, u ovom prokletom svetu, ili će život pronaći mene? Preživeću, osećam tup zvuk zvona u glavi, iskreno ne znam odakle da počnem. Uhvaćen sam, u tamnici, kao ptica koja pokušava poleteti, ali pad je neminovan, a na samom dnu ne čeka me tama, već svetlost, ali takva svetlost da krije tragove tame u sebi. Sve je ovo previše konfuzno, nadam se iskreno da ću shvatiti do kraja. Poslednjih dve nedelje, bili su najbolji dani u mom životu, pa ja rekoh da počnem ispočetka, kako život nalaže.
            Dve nedelje ranije:
            -Ime mi je Zoran, imam dvadest i pet godina, i rođen sam u Kragujevcu. Završio sam osnovnu školu Rade Domanović, pa Prvu kragujevačku gimnaziju. Posle silne borbe između mene i učenja, shvatio sam da je jedino što me zanima arhitektura. Marljivo sam radio, učio, testirao sebe u raznim područjima. Završio sam fakultet sa prosečnom ocenom 9.5, i sada posle nekog vremena, odlučio sam da treba da se zaposlim. I eto mene.
            -Nisam ti tražio Zorane, detaljnu autobiografiju, samo jedan običan CV. Posmatram te dok govoriš, postoji žar u tvojim rečenicama, mladalačka energija koja je potrebna ovoj firmi. Daću ti priliku, ali pazi, nemoj da uprskaš.
            -Neću gospodine hvala vam. – Dobro je prošlo. Izašao sam iz kancelarije sa potajnom srećom u sebi. Želeo sam na licu mesta da poskočim, ali morao sam da se kontrolišem. I eto, zaposlen sam. Kompanija za koju sam počeo da radim zove se Milkvor, tako se valjda preziva vlasnik. Nisam znao u kakve poslove sam se uputio, ali preko drugih ljudi saznao sam da je ovo veoma uspešna kompanija, koja ima branše po celom svetu. Zadužena je za projektovanje i gradnju luksuznih hotela i tržnih centara. Čuo sam, takođe, priču da je gospodin Milkvor upleten u razne poslove, koje se graniče sa zakonom. Postoje mnoge spekulacije da je gospodin upleten u trgovinu drogom, ljudima. Avaj, ja nisam verovao tim stvarima. Krenuo sam ka stanu, živeo sam u 45. Bloku, na Novom Beogradu. Uzbuđeni uzdah prekinuo je zvuk telefona. Nepoznat broj je bio u pitanju.
            -Da.
            -Zorane ti si. – Nepoznat ženski glas.
            -Da, naravno ja sam. Ko je to?
            -...
            Prekinulo se. Stajao sam zbunjen, nije mi se to dešavalo često, šta više nikada. Ne znam ni što sam se osećao drugačije kao da je ovaj telefonski razgovor imao više ciljeve od obične komunikacije. Napokon sam stigao. Nekakav smrad mi je zaparao nozdrve. Veoma jak, neodređen miris je dopirao iz kuhinje. Opet radijator, moraću da zovem majstora. Od kada se pokvario ispuštao je ogavan miris, i rekao sam sebi da moram da pozovem nekoga, da sredi sve to, međutim, nije mi se dalo. Ušao sam u sobu. Soba je izgledala kao u Isterivaču Đavola, pakleni haos. Međutim, nisam mario, legao sam zadovoljan na krevet, i istog trenutka zaspao. Imao sam neke probleme, san me nije doticao, ne bih spavao nekoliko dana, da bi samo u jednom trenutku pao. Jedva sam čekao jutro, novi dan, novi posao.
            Slatki san prekinulo je cijukanje telefona, sedam je sati. Sunce je puštalo delove zraka kroz poluzatvorene roletne, i nije mi dalo da nastavim da spavam. Ubrzo posle toga, ustao sam, i hitro se sredio u kupatilu. Pojeo sam činiju cerealija, i izašao. Na sebi sam imao belu košulju, sa crnim blejzerom, pantalonama i cipelama. Kicoško odelo, nema šta. Nisam imao običaj da se tako oblačim, međutim, sada sam imao tu želju da dam sve od sebe. U desnoj ruci sam držao aktovku, a u levoj novine. Ušao sam u autobus. Prljave šipke, i ljudi koji su u majicama dizali ruke davali su neku posebnu čar gradskom prevozu. Ispod pazuha obavezno svima je bilo mokro, toliko da se slivalo kao kada ne zavrneš lepo slavinu, pa jedna po jedna kap pada u slivnik, ka novom domu. Neprestano sam razmišljao o ženskom glasu, ne znam ni sam zbog čega. Ko je ona? Šta je želela da mi kaže? Možda je pogrešila, ali nije čim je izgovorila moje ime. Možda je slučajnost, a možda ću saznati uskoro. Sva ta pitanja su me izluđivala. Stigao sam, izašao sam na jedvite jade iz gore pomenutog pakla, i lagano sam koračao ka ulazu u kompaniju. Na ulazu je stajalo obezbeđenje.
            -Kuda! – Reče čovek iz obezbeđenja. Nosio je radnu uniformu, na kojoj je pisalo kompanija Milkvor. Izgledao je kao majmun, ali u bukvalnom smislu. Kao da smo prepotentnog orangutana, stavili da čuva privatnu svojinu. Nije bilo daleko od toga.
            -Pa, radim gore. – Odgovorio sam, promuklim, tek probuđenim glasom.
            -Kako se zoveš? – Zašto me sada pita to, pomislio sam, kakve to veze ima. Pa, čoveče ti ne znaš kako se zoveš a zapamtićeš kao moje ime. Međutim, nisam hteo da budem grub tako da sam mu mirno odgovorio na pitanje.
            -Zoran.
            -E, Biljo! – Razdrao se iz sveg grla, na devojku, ženu koja je bila blizu ulaza. – ’aj dođi. – Biljana je bila niska žena, nosila je bele pantalone, neku crnu majičicu sa svetlucavim amblemima i veoma dugu štiklu. Dok je koračala, čula se štikla kako udara u betnom a zvuk je odjekivao. Atraktivna žena srednjih godina, stala je ispred mene i pitala me:
            -Ko si sad pa ti? – Razmišljao sam šta da joj odgovorim, ovo već ispitivanje je počelo da me živcira. Nisam ni kafu popio a ona će da mi govori neke gluposti. Afekat je ostao duboko u meni, mirno sam odgovorio sa osmehom, i urođenim šarmom.
            -Kako me ne znate. Ja sam Zoran. A, da ne znate me, zato što mi je ovo prvi dan. Radim kao pomoćni arhitekta.
            -Aha! – Izgovorila je i krenula je da me skenira, a to skeniranje nije krila. Spuštala je lagano glavu, i od cipela je krenula ka gore. Pogledala me je u oči i rekla. – Čula sam, prati me.
            Pratio sam je kao što mladunče prati majku. Ćutali smo, nisam želeo da pokvarim trenutak. Desnom rukom, kažiprstom stisnula je dugme koje poziva lift. Imala je kvrgave prste, to me je iznenadilo. Ženstvena osoba, a tako kvrgavi prsti. Verovatno je bila daktilografkinja. Okrenula se ka meni, nasmejala se i kroz smeh rekla je ironično.
            -Tako mlad a već pomoćni arhitekta. – Kako ona može da oceni ko jeste za arhitektu a ko nije.
            -Pa znate...
            -Nemoj da mi persiraš, nisam toliko stara.
            -Pa dobro sad niste ni mlada. – Hteo sam da se našalim ali mi je došlo glave. Kako tako neki ljudi nemaju smisla za humor. To je verovatno zato što posmatra sve jedan isti papir, istu mašinu za kucanje. Hteo sam da se izvadim pre nego što odgovori. – Ja mislim da je pedeset posto bio moj rezime, a pedest posto šarm. Je l’ tako. – Dodirnuo sam je za ruku. Zašto previše pričam, mogao sam samo da odgovaram sa da ili ne, i bilo bi u redu, sada sam video sujetu u njenim očima.
            -Vidim dokle ideš, slušaj dok ja radim ovde posmatraćeš me kao svoju koleginicu. Da li je jasno!
            -Znači neko od nas dvoje mora dati otkaz... Hm, ja mislim da bi ti bila savršen kandidat za to. – Stvarno ne znam šta mi bi. Zašto zakucavam koševe, kada je objavljen kraj utakmice. Mogao sam samo da ćutim, ja i moj ogromni jezik. Ali, nije se iznervirala, uhvatila me je za ruku i rekla mi je tiho.
            -Videćemo, videćemo. – Kakav je to odgovor, videćemo, šta je htela time da kaže. Zbunio sam se, očekivao sam odbacivanje a ona je rekla videćemo. Samo se nadam da nisam probudio pritajenu tigricu u njoj. Popeli smo se, lift je napravio zvuk otvaranja, hodali smo par koraka i rekla je. – Ovo je tvoja kancelarija. – Reči su izlazile iz njenih usta, i dok je odlazila dodirnula mi je rame. Moraću malo da poradim na komunikaciji s ljudima, pogotovo sa ženama, jer ako nastavim da idem ovim putem, imaću svaku devojku okolo. Koja sam ja razmišljanja imao dok sam ulazio u sopstvenu kancelariju. Bila je prostrana, pet sa pet, radni sto je bio na sredini, okolo su bile fioke i registri. Ogromna karta sveta na zidu, slika gospodina Milkvora. Najviše me je oduševila kožna fotelja kod radnog stola, momentalno sam seo. Ponovo mi je na pamet pao sinoćni poziv, ali nisam hteo previše da se opterećujem. Deset je sati, ogromni old tajmer sat, koji se nalazio preko puta mene. Izgledao je kao oni časovnici u crtaćima kada ptičica označava dvanaest sati. Pogledao sam, nasmajao se i preturao po stolu. Odjednom, telefon, je zazvonio. Zvuk me je uplašio, u istom trenutku probudio.
            -Da.
            -Zorane! – Nepoznat ženski glas.
            -Molim, ko je to? Predstavi se? – Srce mi je sve jače kucalo, mi o vuku a vuk pozva.
            -Slušaj me dobro! Da li me čuješ?
            -Da.
            -Dođi večeras do Ušća, imamo nešto da razgovaramo. – Prekinula je u tom trenutku. Nisam ni stigao da odgovorim, da ispitam. Večeras Ušće, razmišljao sam o datom scenariju, ali stvarno ne bih znao reći ko je ova devojka. Možda je jedna od onih opatica koje sam imao samo za jednu noć, naporan je život studenta arhitekture, katkad dođe do prevelikog stresa, izazvanog crtanjem, i onda sam morao da se praznim na razne načine. Misao mi je prekinuo direktor koji je bez kucanja, i pardona ušao u moju kancelariju. Niski proćelavi tip, mešavina Čerčila i Čkalje, ali sa ozbiljnim izrazom na licu. Uvek je na sebi nosio sako, i to markirani, verovatno kada bih ga pitao za cenu, došlo bi mi da ga ubijem, zbog toga i nisam obraćao pažnju na to.
            -Zorane! Kako se snalaziš, prvog dana. Vidim stigao si na vreme, upoznao si moju sekretaricu Biljanu. Govori o tebi mnogo lepe stvari a tek ste se upoznali. Takvi ljudi meni trebaju, koji znaju odmah šta hoće i kad hoće. Ali, da ne pričamo o glupostima, već sam došao da bih ti objasnio proceduru.
            -Hvala, vam. – Nisam hteo da mu kažem da, u suštini, nisam ni razmišljao u tom smeru, možda bi promenio mišljenje. – Možete početi. – Rekao sam mu, izgledalo je kao loš film o advokaturi. Dok sam izgovorio, napravio sam facijalnu ekspresiju i pokret rukama koji je odgovarao rečenici.
            -Vidiš Zorane, ja ovde radim 35 godina. Počeo sam od kurira i vremenom sam napredovao, i pogledaj me sad, šta mi fali. – Šta ti fali, fali ti život. Kako mrzim, iskreno te laži, o napredovanju čoveka. Ali, nisam hteo da budem grub, licemernost je ključ koji otvara sva vrata. – Tvoj zadatak je malo drugačiji nego što si zamislio. – Sad kad mi kaže da moram da obnažen hodam po hodnicima i da raznosim poštu. – Ti si ovde kao institucija, moraću prvo da te raznim testovima probudim, i da vidim tvoje prave karakteristike. Za ispit svako može naučiti, meni fale ljudi sa iskustvom snalaženja. Šta ćeš raditi, sedećeš na fotelji, i javljati se na telefon. Ugovaraćeš poslove, pričaćeš sa poslodavcima. Brinućeš se za neke moje lične poslove, neke dostavke, sve u vidu dobrog biznisa.
            -Mora da se šalite, ja sam arhitekta, a ne fizikalac.
            -Ti ćeš da budeš ono što ti ja budem rekao, ako želiš da radiš ovde. – Razne misli su mi padale na pamet, da ga gađam oštrim predmetom i da dam otkaz, ali shvatio sam ako ga slučajno onesposobim ili ubijem, odgovaraću kao za ubistvo čoveka, što mi nije bila ambicija.
            -U redu, ali očekujem platu arhitekte.
            -To je sve zagarantovano, ali moraću da dobijem pismeni potpis od tebe. – Izvadio je ugovor iz aktovke, rekao mi je gde da se potpišem. Pročitao sam u kratkim crtama, potpisao se. Tog dana ništa, ama baš ništa nisam radio. U neka doba, rešio sam da krenem. Morao sam da odem do stana, da odmorim, da završim neke stvari i da krenem ka Ušću. Sredio sam stan, pogledao na časovniku pola osam, spremio sam se i izašao. Ušao sam u tramvaj, nije bilo blizu današnjeg pakla, ali nije bilo ni daleko. Mada čovek se vremenom navikne na pakao, a onda mu raj bude stran. Dok sam se truckao u nepotpunom ritmu tramvaja, gledao sam kroz prozor, i razmišljao, o susretu, o priči, o direktoru. Svetlost bilborda ulazio mi je u oči. Osam je sati, kasnila je. Seo sam i posmatrao okolo. Možda ona mene gleda, možda me posmatra, špijunira. Razgledao sam okolo, i onda bi upao u priču koju ja nisam govorio, već nepoznati prolaznici. Razgovori su se nadovezivali oko mene.
            -Hoćemo li u Mek, molim vas. – Dečačić je hodao sa majkom i ocem. Videlo mu se u očima da je želeo to što je rekao, ali tu dečačku radost promenila je majka.
            -Ivane, rekli smo da idemo u Mek samo jednom mesečno.
            -Ali, mama! Tata šta ti misliš. – Imao je nadu da će uspeti u tome što govori, međutim, realnost menja percepciju.
            -Sine, jednostavno ne možemo sebi priuštiti toliki luksuz. Kao što je rekla mama, samo jednom mesečno a i to je mnogo. – Gledao sam dete u suzne oči, i shvatio sam da je život samo potraga za materijalnim dobrima. Ocu i majci verovatno je srce pucalo u tom trenutku, proklinjali su Boga, što im nije dao bar malo da bi mogli da ispune želju svom sinu. Surova realnost posmatrana iz trećeg lica.
            Tužnu scenu prekinula je ona koja je prilazila, k meni. Iskreno nisam imao pojma da je to ona dok mi se nije nasmejala i mahnula. Izgledala je kao anđeo. Lepa plava kosa vijorila se uz topli večernji vetar. Srce mi je kucalo sve brže, ali ne samo zbog razgovora, već zbog toga što je osoba koja je nešto najlepše što sam video ikada prilazila. Namignula mi je, i to sam shvatio kao znak da treba da krenemo. Nije časila časa:
            -Imam nešto važno da ti kažem.
            -Reci mi o čemu se radi.
            -Nisi trebao da se zaposliš. Pogrešio si. Ti misliš da radiš ono što misliš, ali ti to ne radiš.
            -Šta? – ’ajde reci to malo prostije molim te.
            -Imam poslić za tebe, od velike je važnosti, i ja sam mislila da si ti jedini koji može to da izvede.
            -Nastavi.
            -Cilj je da se zbližiš sa direktorom, da ga špijuniraš, zapisuješ, i na nedeljnom nivou da nam dostavljaš.
            -Zašto bih ja to radio?
            -Zato što ja znam nešto o tebi, što ni ti ne znaš. A, saznaćeš jedan deo pri pristanku a jedan deo na samom kraju.
            -Direktno, nema šta. Moram li sada da odgovorim. – Pruža ruku da uzme nešto iz torbe. Vadi vizit kartu, predaje mi i lagano izgovara:
            -Zovi ovaj broj sutra u osamnaest časova, do tada odluči. – Stala je na raskrsnici, prišao je crni audi, i ušla je u njega. Zapanjeno sam posmatrao sve što se desilo. Gledao sam vizit kartu, pisao je samo broj, i ništa pored toga. Krenuo sam da koračam ka stanu, želeo sam da se prošetam i da razbistrim glavu. Konfuzija koja me je pratila, malo me je oborila. Stigao sam do ulaza, krenuo sam ka stanu. Ušao sam i seo na fotelju. Posmatrao sam parče kartona kojeg sam dobio, analizirajući svaki broj. Prošlo je neko vreme, otišao sam da se istuširam. Pustio sam vodu da prolazi kroz mene. Osušio sam se i izgovorio.
            -Jutro će doneti nove avanture. – Zvučao sam kao kraj crtanog filma. Verovatno sam i ja animacija nekog uzvišenog crtača, samo što je taj čovek baš dobio nalet inspiracije, čim je mogao da mi iskomplikuje ovako dane. Zaspao sam, a san koji sam sanjao te večeri ostao mi je urezan u kosti.
            Ja kao dete stojim na uglu i čekam nešto. Posmatram život kao ptice a nas ljude kao perje koje sa velike visine pada na dno. Posmatrao sam nešto, pričao sam nešto sam sa sobom. Izraz lica mi se menjao, čas sam izgledao besan, čas uplašen, čas smiren. Sledeći trenutak, ja posmatram stariju verziju sebe iz trećeg lica. Odjednom u kadar ulazi neki čovek. Nosio je crni kaput i kapuljaču. Nisam mogao da mu vidim lice. Prišao je k meni i dao mi pištolj. Uzeo sam i otišao. Tada sam se probudio. Zvonio mi je alarm. Hladan znoj prekrivao mi je telo, majica mi je bila gola voda, čak je probilo u čaršav. Zadihan uzeo sam čašu vode, popio na iskap. Ustao sam i otišao da se istuširam. Hladna voda me je probudila, u bade mantilu napravio sam sendvič. Dok sam žvakao delove sendviča prisećao sam se sna, i svoje umešanosti. Tražio sam neki simbol, neki znak koji će me dovesti do uzvišenog cilja, ali, sada jedini cilj je bio krenuti ka poslu.
            Kod kompanije stajala je neka nova gorila. Bio je veoma visok, crn, sa mladežom na vratu. Ime mu je Miša. Magistar književnosti, ali život ponekad vodi obilaznim putevima, tako da nije mogao da se zaposli u struci, pa je postao obezbeđenje. Ima nas svakavih, kakvo je tek osoblje ako je čuvar magistar. Sve sami doktori. Ma da.
Ušao sam u kancelariju. Na stolu se nalazila otvorena fascikla, sa potpisom, za Zorana:
-U pola deset budi kod Starog Merkatora. Tamo će stajati jedan crni, brkati čovek. Reći ćeš mu da dolaziš u moje ime i uzećeš nešto od njega. Nemoj, slučajno da otvoriš paket. Kada budeš uzeo vrati se i odnesi Miši, on zna šta će sa tim. Imaj na umu da je ovo test. P.S. Pazi se plave odore, još mi samo oni fale.
Momentalno sam ustao, pošto sam primetio da imam još malo vremena. Naglo sam krenuo. Polako koračajući ka cilju. Ali, pitanja koja sam postavljao sam sebi, graničila su se s ludilom. Da li da pozovem? Šta da uradim? Da li sam dorastao? Šta ona to zna o meni a ja da ne znam? Svako pitanje ostavljalo je svoje pitanje, i tako u krug do trenutka psihoze. Dok razmišljam vreme brže ide, eto ja sam već kod Starog Merkatora. Primetio sam čoveka koji se uklapao u opis, prišao sam mu i rekao mu:
-Ja sam došao zbog pošiljke. – Zbunjeno me je pogledao, i onda mi je rekao.
-Ko si ti?
-Poslao me je direktor, hoćeš li mi dati. – Pokušavao sam da napravim čoveka za pregovore, od sebe.
-Kako ja da znam da si ti onaj kojim se predstavljaš. – Rekao mi je i uneo mi se u lice. Nisam znao da će biti toliko agresivan.
-Moraćeš verovati na reč. Verovatno direktor neće biti zadovoljan ako bude čuo da mi nisi dao zato što mi nisi verovao. Ne ide ti to u prilog veruj mi, ne želiš njega na vratu.
-Zapamtio sam te, pazi se. – Rekao mi je i krenuo je. Onda se naglo vratio, prišao mi je i rekao. – Dobar si, sviđa mi se tvoj stil, kako reče da se zoveš.
-Zoran.
-E, pa Zorane, dobićeš moje pohvale direktoru. – Sada se okrenuo i stvarno je otišao.
Lagano sam koračao, prepunim ulicama znajući da sam obavio posao. Mislim posao nije baš obavljen do kraja, još uvek nisam predao Miši ali uskoro ću i to uraditi. Zanimljivo je posmatrati ljude kako se tumaraju u gužvi, kako gube koordinaciju i nestaju. Te neke teme su mi padale na pamet do trenutka kada sam stigao, i prišao Miši.
-Ovo je za tebe.
-Avaj, bejah ja začuđen gde si ti do sada.
-Nisam hteo da žurim, sve sam lagano obavio. Nego kako si ti Mišo?
-Pa znaš, osećam se kao skitnica, pokušavam živeti životom književnika, čoveka koji je više nego pismen, a posmatraju me kao debila. Nezainteresovani ljudi ulaze i izlaze, sa kiselim izrazima lica, tužni, srećni, mladi, stari. A, ja samo stojim i posmatram. Pokušavam da se spustim na njihov nivo, da malo posmatram svet njihovim očima, ali inteligencija mi ne dozvoljava. Ne mogu biti hladnokrvan. Katkad dobijem želju da porazgovaram sa nekim čovekom, a ovi ljudi koji prolaze oni ne spadaju u taj kriterijum. Oni su zombiji u istim kravatama, cipelama, odelima. Svakog dana ista rutina, u isto vreme dođu, kao i uvek u isto vreme odlaze. Njihov život je samo jedna prava linija, ništa drugo. Ja smatram da čoveku treba širina, ne treba se ograničavati. Nemoj da se ograničavaš, budi svoj, budi slobodan.
-Pokušavam, Mišo. Pokušavam. – Tada sam nastavio da koračam. Ušao sam u dubinu zgrade, pozvao lift i čekao neočekivano. Izlazeći iz lifta sa desne strane je Direktorova kancelarija, a sa leve moja. Ušao sam u svoju, seo na fotelju, naslonio se. Baš sam hteo malo da se opustim, kada je zazvonio telefon, koji se nalazio na stolu.
-Zorane u moju kancelariju. – Gde je baš sad našao da me maltretira. Osetio sam se kao potrčko. Kroz glavu mi prolazi da li da pozovem u osamnaest časova ili ne. U hodniku se nalazio nekakav kip. Pogledao sam pločicu i pisalo je gospodin Milkvor. On čak ima i kip. Gledao sam vešto isklesan kip, na kome se video svaki mišić, svaka vena. Crveni tepih je vodio do direktorove kancelarije. Mesingarna kvaka na vratima od mahagonija sijala je uz ritam Sunca, skromno nema šta. Pokucao sam, ženski glas je rekao uđi, a ja sam smoreno shvatio da ću sada videti Biljanu. Lagano sam gurnuo vrata, i prvo što sam video je ona koja je sedela na stolu, s prekrštenim nogama. Desnu nogu je pomerala, i nasmejano me je gledala. Kada sam zatvorio vrata, prišla mi je.
-Pa gde si ti Zorane. – Provukla mi je ruku kroz kosu. – Znaš, trenutno direktor nije tu, dolazi za petnaest minuta.
-Na šta ciljaš. – Pogledao sam je znatiželjno, pokazujući joj da ne znam o čemu govori, a i te kako sam znao.
-Sladak si, to mi se sviđa kod tebe. – Prešla je u ofanzivu, poljubila me je drčno. Zbunjen i neshvaćen u trenutku, izgubio sam se. Ali, ona me je našla i naterala da ne brinem. Sada nije više ona držala ofanzivu, sada je već ovo postala borba za preovladavanje. Uhvatio sam je za kukove i podignuo. Legla je na sto, i sve vreme mi je šaputala razne stvari:
-Zorane, uradi to Zorane. Videla sam kako me gledaš, znam da želiš, želim i ja. – Nisam šovinista ali udario bih je da ućuti, shvatio sam poljupcem, nije bilo potrebno daljeg objašnjavanja. Vrištala je u ekstazi, mislio sam iskreno da će svakog trenutka banuti direktor, ali bilo je gotovo i pre nego što je počelo. Zadihani, malo oznojeni završili smo priču i zatvorili smo poslednju stranicu. Brzo je namestila, šta treba da namesti, i ja sam takođe pokušavao da ispadnem što normalnije. Sela je na fotelju i rekla mi je.
-Ti si divan! Ja sam na sedmom nebu. – Ništa nisam odgovorio. Posmatrao sam je sa distance, dok direktor nije ušao u kancelariju.
-Zorane, čuo sam da si se baš proslavio danas, čestitam. – Pružio mi je ruku, a ja još uvek pod utiskom adrenalina malo sam zbunjeno posmatrao, i na kraju rukovao se sa čovekom. – Dobar si Zorane, položio si test.
-Već, ja sam mislio da će biti još testova.
-S vremena na vreme, sada imam pravio posao za tebe. Ali, prvo moraću nešto da ti ispričam.
-Hvala vam, recite.
-Ovo što ti budem rekao nikome nećeš reći, niko neće znati osim tebe. Da li je jasno?
-Jasno!
-Ako si razumeo da krenem ispočetka. Prvog maja 1954. godine, rođen je vlasnik ove kompanije gospodin Milkvor u Lajpcigu. Drugi svetski rat ostavio je velike posledice, koje su direktno uticale na njega, majku i brata, sa kojima je živeo. Bio je glava porodice, te je morao da se snalazi od malih nogu. Zbog loše situacije u Nemačkoj jedino mu je preostalo da krene putem beznađa. U tom trenutku glavni kriminalac u Nemačkoj bio je dotični Fork. Fork je znao sve što se dešava, svaki razgovor, transakciju, a pričalo se da je u dosluhu sa policijom. Za to vreme Milkvor je gradio svoj put ka vrhu. U užim krugovima znalo se da je Forka nemoguće skinuti jer je on jednostavno držao državne krugove u rukama, ali svejedno stvorila se pretnja da je došlo vreme da Fork padne, a da ga Milkvor zameni. Pošto je bio veoma ubedljiva osoba, šta više ljudi su se osećali kao hipnotisani pred njim, iskoristio je taj dar kada je otišao u policiju, do glavnog čoveka i predstavio mu je plan za skidanje Forka sa vlasti. Zvao je Forka na sastanak, da bi potpisali primirje, međutim, taj sastanak je bio način da Milkvor podmetne Forku ogromne količine narkotika, potom da dođe policija da ih pohapsi sve, Forka zadrži a Milkvora ostavi da bude jedan jedini. Fork se još uvek nalazi u zatvoru. Sve se promenilo 29. septembra 1989. godine, padom berlinskog zida. Dolaze novi ljudi koje se ne daju kontrolisati, i zbog toga gospodin Milkvor odlučuje da legalizuje svoj posao, time što će sav novac koji je zaradio prljavim poslovima, usmeriti ka ovoj kompaniji. Sledeće nedelje gospodin Milkvor dolazi u Beograd, stoga želim da vidim da je sve pod konac. Da li je jasno?
-Jasno je meni, samo me zanima zašto mi baš sve ovo govorite, kakve ja veze imam s tim?
-E, Zorane, još si zelen. Moraću da se konsultujem sa nekim ljudima, pa ću ti reći koji je tvoj zadatak.
Iskreno ništa nisam shvatio, mislim, jesam ja shvatio priču, ali kakve ja veze imam s tim, to mi ne pada na pamet. Vreme će pokazati. Krenuo sam, pri izlasku sam se pozdravio sa Mišom i nastavio do tramvaja. U prepunom paklu, stajao sam i u tom momentu sam se setio poziva, pogledao sam na sat bilo je 17:30. Stigao sam u stan, raskomotio se, istuširao, uzeo telefon u ruke i vizit kartu, ali nisam se usuđivao da pozovem. U jednom trenutku kao da sam video na vizitki da piše pozovi što pre. Okrenuo sam broj i čekao odgovor. Javila se ona.
-Halo.
-Zoran ovde. – Rekao sam zbunjeno, nisam znao šta da kažem.
-Ipak si se javio, znala sam da mogu da računam na tebe.
-Imao sam neke nedoumice, ali na kraju nadam se da sam izabrao pravi odgovor.
-Veruj mi da jesi. Ja sam tebi zadatak dala, ti znaš šta treba da uradiš. Sutra u sedamnaest časova naćićemo se u Maderi, da ti ispričam svoj deo priče, o tebi. – Prekinula je. To veče nisam mogao da spavam, vrteo sam se po postelji, misleći o hiljadu razloga za i protiv. Brojao sam ovce, prisećao se raznih detalja, ali ništa nije htelo da me natera da spavam. Hladan znoj me je oblio, u sobi koja je bila ne provetrena, bez kiseonika. Prišao sam prozoru, otvorio ga, podigao roletne i provalio sam da je već dan. Pogledao sam na sat bilo je sedam sati. U tom trenutku neko je pokucao. Jedva sam se dovukao do vrata, pogledao kroz špijunku stigao je majstor, napokon.
-Dobro jutro, došao sam zbog radijatora. – Izgovorio je nasmejano. Nosio je plavi kombinezon i neke stare patike. Imao je dugu sedu kosu vezanu u repić, i žute zube od cigareta. Odveo sam ga do radijatora, prišao je gledao je okolo, proveravao i na kraju zaključio. – Ovo, zanimljivo. Da li ste sigurni da niste ovo vi uradili.
-Sto posto, ne bih vas lagao, nema svrhe.
-Pogledajte ovo. – Pokazuje mi pokvareni deo. – Ova šupljina pokazuje da vam je neko nasilnički polomio radijator. – Zbunjeno sam ga pogledao.
-Kako to mislite.
-Pa, vidite ovo. – Pokazuje mi šupljinu. – Ovo pokazuje da je otvarano nekim oštrim predmetom, rekao bih pajserom.
-Može li da se popravi.
-Naravno da može. – I preko pola sata je radio, i na kraju sve je izgledalo kao novo. – Više neće smrdeti. – Ispostavio mi je račun i otišao.
Vreme je za posao. Brzo sam se spremio i izašao na jutarnju toplinu. Prelazio sam ulicu, kada sam video audi kako udara u fijata. Fijat je vozila devojka, koja je napravila užasan krik. Taj krik me je pratio tokom dana. Nisam se dobro osećao. Ovih dana se baš mnogo stvari izdogađalo, što je dovelo do nekakvih okolnosti kakve jednostavno ne želim. Uspavan, bled, bez volje za životom ugledao sam Mišu i pitao ga.
-Mišo koja je suština života?
-Otkud to Zorane da postade metafizički nastrojen. To što si ti sada pitao to su se pitali svi najpametniji ljudi ovog sveta. Filozofi su imali zajednički cilj, otkriti počelo. Sve što se rodi mora umreti, sve što ima svoj početak mora imati i kraj. Na kraju zaključujemo da smo mi ništa više već hrana za crve. To je krajnji cilj, ali ti ćeš morati da se potrudiš da u tom životnom periodu ostaviš nešto iza sebe. E, to je suština života. Pronađi identitet. Znao sam čoveka, najbolji advokat, poznat je bio u celoj Srbiji. On se bavio tim poslom zato što su mu deda i otac bili advokati, pa što ne bi i on. Njegova jedina želja je bila da napravi oca ponosnim, i time je zanemario sopstvene ciljeve. Završio je prava sa najvišm ocenom, zaposlio se kod oca i krenuo je njegovim stopama. Čak je bio i bolji od njega. Kako vreme nalaže otac umre, i ostavi svom sinu, kao što je njegov otac ostavio njemu, sve što ima veze sa advokaturom. I šta sad. Gledajući sa njegove tačke gledišta, on je napravio oca ponosnim, i dok je otac bio živ dokazivao se, sada kada njega nema nestala je i strast, volja za dokazivanjem. On je svoje učinio, bio je najbolji, ali da li je bio srećan? Deset godina posle smrti njegovog oca, ponosno je izjavio svojoj porodici da zatvara advokatsku kancelariju, i da se vraća na fakultet. I to primenjene umetnosti. Završio je, magistrirao i doktorirao u rekordnom roku. Zašto je to uradio, imao je ženu, dvoje dece, ljubavnicu, stanove u Beogradu, Parizu i Pragu. Razveo se od žene dao joj je sve, a on je uzeo samo jedan manji stan za sebe. Poslednje godine svog života proveo je u slikanju, crtanju, dizajniranju. Pre dve godine je umro, a iza sebe ostavio je trenutno najskuplje radove, koji su okačeni po najvećim svetskim galerijama. Njemu je život advokata nametnut, on to nije želeo. Na kraju je želja preovladala i dovela ga je do besmrtnog života. Suština je Zorane, da nikada nije kasno. On je pronašao svoj identitet, da li si ti pronašao takođe?
-Nadam se da jesam, iskreno se nadam. – Zašto sam to rekao? Koji deo mene se nada, koji? Da li je on ovo ispričao zbog mene, da li bi nekom drugom čoveku ispričao neku drugu priču? Sve je postalo drugačije, i vazduh koji dišem, i voda koju pijem, svaki atom života je promenio svoju strukturu, da li je vreme da ja promenim takođe? Na to pitanje odgovoriće beskrajno dugo vreme, koje mi duva u potiljak, i podseća me da još uvek ima vremena, ali svakim trenutkom sve manje. Put za jug, put za sever. Posmatram elektronske naprave i shvatam da je jedina mogućnost čoveka da se vrati u pređašnje iskustvo isključiti sve te iste stvari. U tu istu napravu koju posmatram ulazim, a pored mene još jedan stariji čovek, koga ranije ni jednom nisam video. Stajao je pored mene želeći da isprati svaki trenutak koji provodim. Nije mogao više da ćuti, ostavio je suzdržanost u unutrašnjem džepu.
-Jesi li ti Zoran? – Mala, skučena prostorija dobila je nove boje, boje ispitivanja.
-Da, ja sam.
-Čuo sam ja o tebi. U celoj kompaniji pričaju o desnoj ruci direktora.
-Desna ruka, čudno, i šta se još čuje?
-Takođe, sam čuo da si ti zadužen za čekanje gospodina Milkvora.
-Na tu pretpostavku ne bih mogao odgovoriti.
-I ne očekujem. Očekujem samo da ispuniš kriterijum o kojem se priča u celoj kompaniji, zato što ćeš ti biti jedini čovek koji će upoznati Milkvora, pored direktora. – Ovo je izgovorio, i lift je došao do cilja, izašao sam a on je nastavio dalje. Sa velikom radoznalošću krenuo sam do direktora, da ga lično ispitam o ovome što sam čuo. Kada sam stigao do vrata, krenuo sam da kucam, niko nije otvarao. Pokucao sam još jednom, ali ponovo niko ne odgovara. Lagano sam otvorio vrata, i u kancelariji nikog nije bilo. Prišao sam njegovom stolu, obično veoma sređen sto, trenutno se nalazio u haosu. Uzeo sam prvu fasciklu, kada sam čuo škriput vrata. U istom trenutku bacio sam ono što sam uzeo, i pred sobom video njega. Sva moja uspavanost u tom momentu je nestala i izgledao sam, ili sam se bar osećao kao da sam se upravo probudio, naspavao.
-Otkud ti Zorane? Šta radiš ovde? – Znatiželjno je pitao, sa dozom strogoće u glasu.
-Imam pitanje za vas, znate priča se po kompaniji da ću ja...
-Dočekati Milkvora. E, kakvi su to ljudi. Ja sam rekao samo jednom čoveku on je obavesti čitavu kompaniju. Da, odlučio sam da tebi zadam taj zadatak, da li misliš da si kompetentan za tako nešto.
-Računajte na mene, daću sve od sebe.
-To je i plan. A, sada kako si došao tako i idi, nečujno!
Zbunjenost je nastupila. Moja ne nenaspavana glava nije mogla više da izdrži, padao sam od umora. Odmah nakon ove informacije, krenuo sam ka kancelariji. Vid mi se mutio, sve više i više. Dobro osvetljena soba dobijala je nijanse zatvora, tamnice. Seo sam na fotelju, i zaspao. Kao i svaki san i ovaj je morao biti prekinut zvukom mobilnog telefona. Usplahirano sam ustao, ne znajući za sebe pogledao telefon. Bilo je 16:00. Imao sam još sat vremena fore, da odem do Madere. Spakovao sam sve što je bilo potrebno, uzeo aktovku i krenuo ka svome putu. Poluzatvorenim očima kretao sam se beskrajnim hodnikom. Svetlost je veoma jako uticala na moju psihu, nisam imao želju za gledanjem, za sluhom. Možda bih bio pametniji, ipak su najpametniji oni koji ništa ne vide, i oni koji ništa ne čuju. Prožimaju me osećanja. Razmišljao sam o poseti roditeljima, dugo im se nisam javljao, verujem da su zabrinuti, što je i uloga roditelja. Mnogo stvari me je mučilo u istom trenutku. Osećao sam se kao starac, penzioner koji je preživeo dva svetska rata i dosta mu je svega. Sa svih strana pogledi su vrvili, čuo bih komentare zaposlenih.
-E, evo ga Zoran. Pogledaj. – Svaki tiši glas hranio mi je paranoju, koja je bila u najvećem stadijumu sada. Izašao sam iz zgrade, Miša mi se nasmejao i mahnuo, a ja sam samo nastavio pravo, ne razmišljajući ni o kome. Tačno je 17h. Ušao sam u Maderu, posmatram enterijer, ambijentalnu muziku koja je tu samo da ne bilo tišine, starije ljude sa ljubavnicama, ozbiljne ljude sa poslovnim predlozima i dubokim džepom. Sa strane stajali su pingvini, mislim konobari, sa kiselim facama i crno belim frakovima, bili su prava atrakcija. Prišao mi je jedan i postavio mi veoma direktno pitanje:
-Imate li rezervisano, gospodine? – Izgubio sam se u tom pitanju, prošlo je nekoliko sekundi dok nisam ugledao nju kako sedi i maše mi.
-Sve je sređeno opusti se. – Rekao sam i prišao njojzi. – Nadam se da ne čekaš dugo.
-Navikla sam ja na kašnjenje, zbog toga što nikada ne kasnim. Ne brini se, sve je u redu. Video sam miks osećanja u njenim očima. Preterana smirenost koja se kosi sa uznemirenošću, koje kakav strah. Seo sam, i gledao je. Prelepa je, nisam imao argumenata, reči za komunikaciju, sedeo sam i čekao da ona počne.
-Zorane vreme je da ti ispričam tvoju umešanost u sve ovo.
-Zbog toga smo ovde zar ne. Slušam...
























Molim šta se dešava. Budim se iza rešetaka, a nemam ideju kako sam dospeo ovde. I gde je ovde kada bolje razmislim. Hladan znoj se slivao niz čelo, a kapljice padale su u ritmu uzdaha. Prostorija je bila 2x2, na uglu se nalazio krevet sa prašnjavom posteljinom. Pored kreveta nalazio se malecni otvor na zidu. Kako sam dospeo ovde? Sećanje me je izdalo, poslednji trenutak je bio u Maderi, krenuli smo da pričamo, i eto mene ovde. Iznenada. Da li sanjam, s vremena na vreme uštinuo bih sebe da bi se probudio, međutim, san je postala stvarnost, a stvarnost san. Sedeo sam na ćošku i čekao svetlost na kraju tunela, i sve što je ostalo je šah-mat protiv najvećeg šahiste u tri poteza.
-Ima li koga? Gde sam ja? – Pregledam džepove nalazim račun iz Madere, neotkucanu kartu do Kragujevca, broj telefona kao i potpis hitno i pismo od majke. Pismo sam raširio i naglas krenuo da čitam.
-Sine, pa gde si ti sine moj. Ne javljaš se, otac i ja brinemo da li si živ. Nismo se čuli tri meseca, a ti znaš da si ti naš sin jedinac, mi imamo samo tebe i ti imaš samo nas. Nemoj zaboraviti to. Svrati sine, otac ti je nešto u poslednje vreme bolešljiv i traži tvoje prisustvo. Nekim lekovima su ga kljukali, doktor kaže da je normalno imati pritisak u njegovim godinama. A, mene sine muči reuma. Iskreno nema ničega novog, mi starimo i to je jedina novost. Gledamo tv, jedemo, i razmišljamo o tebi. Zvala sam te ali ti je mobilni isključen, pa ja rekla da ti pošaljem, ruke su normalno pulsirale, a suze padale na priljave ulice. Dođi sine, što pre. P.S. Pre neki dan svratili su neki ljudi, kažu rade sa tobom pa došli da razgledaju malo. Nisam znala da radiš u poznatoj firmi, mogao bi da nam ispričaš kada budeš došao.
Čitao sam, duboko urezane reči, i suze su mi padale niz lice, a lice nekada mladalačko postade staro i naborano. Neki ljudi su svratili kod njih, to mi je veoma čudno, veoma čudno. Razmišljanje prekide odsjaj očiju sa druge strane rešetaka.
-Vreme je za izlazak. Pakuj si prnje i izlazi. – Duboki glas izgovori rečenicu od koje se ledio krv u žilama. Otvaraju se vrata od rešetki a ja zbunjen posmatram daleke obrise svetlosti u tami. Svaki korak je odzvanjao, i svaki eho je imao svoj eho. – Zorane, Zorane. Pa, što dozvoli ovo sebi? – Izgovori on, polusmoreno, a ja dok sam ga gledao, hteo sam da mu odgovorim nešto krajnje drsko, međutim, iskontrolisao sam se na samom kraju. Umesto njega ispitivao sam sebe, ali nisam dolazio do odgovora, odgovor bejaše duboko ukopan u kamen podsvesti. Na izlazu iz stanice vratili su mi novčanik i ličnu kartu. U novčaniku bilo je pet hiljada dinara. Kada sam ugledao svetlost osetio sam se kao dete koje je tek progledalo, stavio sam lakat ispred očiju i tako sam stajao deset minuta, dok se oči nisu navikle. Koračao sam kaldrmom koja se prostirala od tačke A do tačke B. Svakim korakom dodirivao sam mesto između pločica, ali nastavljao sam dalje. Kada sam stigao do odredišta, shvatio sam da je ključ od stana trenutno samo želja. Ušao sam u ulaz, prošetao se do ulaznih vrata, probao da ih otvorim, i u čudu sam posmatrao otključana vrata. A, u stanu haotična scena. Sve razbacano, razbijeno. Fioke izvađene, dokumenta po podu, keramičke šoljice uništene, svaki centimetar imao je deo đubreta u sebi. Posmatrao sam sa suzama u očima ovaj vanvremenski haos, i pitao sam se, šta se u suštini ovde dešava? Ko je taj koji vuče konce, i zašto sam ja vučen od strane njega? Kakav sam ja faktor? Sve situacije koje se dešavaju, prouzrokavele su umor, koji se javio u vidu sna. Legao sam i istog trenutka zaspao. Neko vreme sam spavao, odmarao se u haosu, kada me je zvuk nepoznatog telefona probudio. Otkud ovaj telefon ovde? Uzeo sam u ruke, i kao za inat javio se.
-Dođi do Sava Centra za pola sata. – Izgovorio je kompjuterski modifikovan glas. Nisam stigao da kažem ali prekinuo je vezu i ostao sam sam, sa telefonom u ruci. U istom odelu izlazim napolje. Pri izlasku još jedanput sam se osvrnuo da pogledam u kakvom stanju ostavljam stan, to nije ni važno u ovim trenucima. Iskreno ne znam ni šta je važno, sve nekako gubi svoj sjaj, i u očima čoveka i u očima lutalice vidim isti sjaj. Da li je suština biti slobodan, neodređen po pitanju ičega, ili se stopiti u dogmu i normu i kao i milion ljudi oko tebe živeti od danas do sutra. Ne znam kom stadu pripadam, neću ni saznati nikada, taj osećaj imam. Sava Centar je ispred mene, ali nikoga nema okolo. Čekajući počeo sam da zviždim različite melodije koje su mi padale na pamet. Odjednom osetih ruku na ramenu, srce mi je zastalo i okrenuo sam se. Izgledao je čudno, veoma čudno, kao svaki normalan čovek, samo što je imao zelene oči koje su svetlele u mraku. Dok je pričao izgledao je kao vampir, iz starih filmova i knjiga.
-Ti si Zoran. – Pitao je oštro, i bez imalo osećanja.
-Da, ja sam. – Hteo sam da nastavim ali je on hitro počeo da govori dalje.
-Moraćeš da pobegneš, negde da se sakriješ. Ja da sam na tvom mestu ja se ne bih vraćao u stan.
-Mogu li saznati ko si ti, i ko me traži?
-Te informacije su irelavantne. Saznaćeš vremenom, posmatraj vreme kao najvećeg protivnika. – Rekao je to okrenuo sam se iza njega da pogledam nešto, vratio sam pogled njega nije bilo. U zemlju je propao. Skenirao sam okolo da bih provalio kojim putem je otišao, međutim, nestao je. Slabost i predaja kreću mi se kroz kičmu. Pokušavam da zaboravim sve ove razloge mog bežanja, i da odgonetnem zagonetku koja me muči mesecima, godinama, još pre mog rođenja. Ali, pitam se ko me juri? Kome sam ja dragocen? Obični čovek, ambiciozan, sa nekim predznanjem? Isti kao svi. Svratiću do firme da vidim, možda mi neko od njih da neki odgovor. Nadam se da imaju odgovor. Upadao sam u konflikt sa alter egom, vodio sam dijalog sa svojom svesnom stranom. Ništa nisam shvatao, neki pojmovi su mi katkad dolazili, ali definisati pojam jednako je shvatiti suštinu, što nisam bio u stanju da uradim. Prilazim kompaniji, kada ono nemoguće! Prizor koji sam ugledao ostavio me je bez daha. Nema traga ničemu, posmatram kada ono ne završena zgrada Milkvor kompanije. Prilazim k ulazu, kad ono unutra krš, đubre, raspad. Gledao sam okolo, tražio sam razlog zašto je sve ovako. Zašto je u jednom trenutku sve normalno, i onda se dese neke stvari koje poremete realnost. Neko se igra sa nama. Uštinuo bih sebe u nameri da se probudim, ali ni san ne postoji u ovoj zatamnjenoj realnosti. I šta sad preostaje, koji je smer lutanja mog. Pogledao sam u džepu i našao ne overenu kartu do Kragujevca, mogao bih da odem, da svratim možda shvatim neke stvari. Razmišljao sam da li da krenem odmah, ili prvo da svratim do stana. Hodao sam, nisam hteo da me voze, želeo sam da dokažem sebi da postojim. Ne obrijan, ne okupan, ne očešljan, sa divnim depresivnim izgledom, to je moja trenutna situacija. Gde sam bio, šta sam radio i gde sam sada? To su ta pitanja na koje odgovor moram dati, mada što više prolazi vreme to više gubim nadu da postoji odgovor. Telefon mi zavibrira, stiskam zelenu slušalicu i prinosim k ušima.
-Zorane, gde si? – Nepoznat ženski glas.
-Ko je to? Da li si to ti? Devojko u Maderi smo bili zajedno, devojko!
-Zorane, gde si? – Izgovorila je i spustila slušalicu. Gde sam ja, gde sam? Da li je ovo stanje besvesti, ili život? Gde sam ja? Ulazim u zgradu, pretvaram se da mi je stalo do sebe, penjem se do stana, otvaram vrata, kad ono, u stanu sve na svom mestu. Ni jedan mali papirić na tepihu nije bio. Kao da nikada nije bilo prljavo. Sve je ovo delo nekog podlog uma, prošaputao sam kivno, jer ne mogu razumeti. Ušao sam u kupatilo, pustio hladan tuš na moje telo koje je gorelo. Prva kap me je rashladila, uživao sam u beskrajnoj čistoti. Čist spolja a prljav iznutra, takav sam bio. Uzimam torbu iz ormara, kada mi je torba već spakovana, u torbi nalazim najosnovnije stvari za nedelju dana, uzimam je i izlazim. Gledajući kroz prozor tramvaja srećem pogledom poznate ljude, sve njih ja znam odnekud, ali sad pitanje je odakle, ili da li se to samo moja podsvest igra sa mnom. Što i ne bi bilo prvi put. Shvatao sam ja da nisam shvatao, jer da shvatam sad bi znao sve i još uvek bi bilo sve na svom mestu. Radio bih, zarađivao, našao devojku, potom se oženio, imao poroda i tako. Klasičan život, a ovo što ja vodim je noćna mora. Stigao sam do autobuske stanice, prišao šalteru i oktucao kartu. Nekako mi je bilo poznato ovo sve, kao da sam u skorije vreme bio ovde, ali sećanje mi je mutno, kao ravničarska reka, u svom najvećem zamahu. Krenuo sam ka autobusu, dok mi nije korake prekinuo glas, koji je dozivao moje ime.
-Zorane, Zorane!! – Vikao je čovek koga nisam poznavao. Trčećim korakom se približavao. Nosio je kaput i kapuljaču preko, lice nije moglo da mu se vidi. – Nemoj da ideš u Kragujevac, nije trenutak. Oni žele ti da odeš. Prate te, i kada budeš izašao iz Beograda ima da deluju. U Beogradu postoje ljudi koji te čuvaju, kao što sam ja, na primer.
-Zašto bi mene neko pratio, čemu sav ovaj pritisak, da li ti stvarno misliš da sam ja glup!
-Dokazaću ti da govorim istinu. Vrati se do zgrade.
-Da se vratim do zgrade, pa da li si ti normalan!
-Veruj mi, vrati se. Preko puta tvog stana, tvoj novi komšija, ili ti komšije. Oni su ključ. Preselili su se preko puta tebe, i prate te, svaki tvoj korak je isplaniran. Oni prave dokumentarac, pisanu verziju, dijaloge, i ovaj sad razgovor se snima.
-Hoćeš da kažeš da sam praćen?
-Da, veruj mi idi do njih, shvatićeš neke stvari. I znaj da oni imaju više ciljeve i od tebe i od mene, tako da se pazi, jedna pogrešna reč i tebe nema, ti ne postojiš. Oni rade za čoveka koji povlači konce, taj tvoj lutkar, zamišljeni crtač, on kroji tvoju sudbinu i prestaće jedino ako ga ti sprečiš u tome, ne ako pobegneš kod svojih. E, primećujem nešto, pogledaj onog čoveka iza mene u crnom odelu, sa bubicom u ušima. Kreni ka njemu i pitaj ga nešto, u suprotnom ubiće me. Možeš li to da uradiš.
-Pokušaću... – Potrčao sam ka tom čoveku i rekao mu.
-Reci svojima da znam da me pratite, i da me očekuju uskoro dolazim.
-Ja ne znam o čemu govorite gospodine.
-Samo im to reci, i pazi se, imam i ja svoje ljude. – Koja paranoja ne verujem, trčećim korakom ulazim u tramvaj. Samo je pitanje vremena. Možda je ovo kraj, možda je ovo trenutak kada ću shvatiti sve i jednostavno nastaviti sa životom. Prošlo je neko vreme. Nalazio sam se ispred zgrade sa velikim adrenalinskim šokovima peo sam se do stana. Preko puta svog stana nalazio se taj stan, u kome žive, voajeri, rušilaci privatnost. Nisam kucao, nisam zvonio, samo sam povukao kvaku, i otvorio. Unutrašnjost i nije bila toliko velika, samo što me je uplašila kolekcija diskova, na svakom piše Zoran i različiti datumi. Pored diskova nalazi se kutija. Otvaram znatiželjno kutiju, i shvatam da se unutra nalaze moje slike, hiljade njih, svaki moment svaki frejm uhvaćen u svim dnevnim pozama. To me je već zabrinulo, ovo zadiranje u privatnost nije nikako bilo zanimljivo. Preko puta diskova nalazio se kompjuter. Verovao sam da ima nešto na njemu, palim ga i pre nego što se upalio otvorio se video, lik je snimao sam sebe.
-Ako ovo gledaš, onda si shvatio sve. Da, tebi se obraćam, Zorane. Kad-tad si morao da provališ, ali u suštini to je i bio plan. Da li voliš da igraš igrice? Znaš Zorane ja sam zaluđenik za te stvari, a ti, ti si moja omiljena igrica. TI si naš pijun, i sve što poželimo ti ćeš uraditi. Shvatićeš uskoro i zbog čega. – Dva puta sam odgledao ovaj isti video. To neko osećanje besvesti, menjalo mi je percepciju. Seo sam na fotelju i čekao trenutak kada ću shvatiti zbog čega i kako. Noge sam podigao, prstima sam lupkao po kolenu do trenutka kada sam čuo škriputanje vrata.
-I onda sam je uhvatio za kosu i rekao, devojko ko si ti? – Govorio je niski čovek u ranim tridesetim.
-Hahaha... – Smejao se debeli i visoki lik koji je bio sa njim.
-Mnogo je smešno i ja to kažem. – Rekao sam bez ikakve dileme. Crni, niski čovek je rekao debelom.
-E, ajde izađi moram da obavim razgovor. – Debeli je izašao. – Opa, očekivao sam ovaj trenutak. Zoran i ja u istoj prostoriji, počastvovan sam. Kome mogu da zahvalim zbog ovoga.
-Nemaš ti kome šta da zahvaljuješ, već počni od početka. Od samog početka.
-Ako ti tako kažeš. Ti Zorane misliš da ovo ima dublje značenje, ali iskreno gledano, mi ne znamo to značenje. Mi smo samo agencija koja je zadužena da prati tebe. Jedan čovek nam je prišao i ponudio nam je dobar novac, a novac je univerzalni jezik.
-A, ko je taj čovek?
-Da li si siguran da želiš da znaš?
-Da li bi bio ovde da ne želim?
-Istina. Da li se sećaš čoveka sa autobuske stanice. Nosio je kaput i kapuljaču i lice mu se nije videlo.
-Da, sećam se.
-Da li se sećaš da si ga sanjao, kako ti predaje pištolj?
-Kako ti znaš to?
-Veruj mi, ja znam sve o tebi. E sad, pre nekih četiri dana, izgubili smo kontakt sa tim čovekom. Nešto se desilo i jednostavno smo te izgubili i stvarno nismo znali gde si bio. Probudio si se u zatvoru, tada smo krenuli ponovo da te pratimo. Četiri dana bio si u stagnaciji, i tvoja podsvest je pokušala da zaboravi to.
-Možeš li mi pomoći da se setim.
-Ja ti već dovoljno pomažem, a sad idi. Dovoljno sam ti rekao. I da, savetovao bih ti da ne ideš u Kragujevac, ali znajući tebe otići ćeš tako da srećan put. – Izašao sam bez pozdrava. Život postaje samo slika iz profila, nedovoljno poznata da bi joj pogledao u oči. Da li ja želim sve ovo, kako da prekinem? Gde da odem? Nekako pitanja shvatam kao odgovore, ali odgovori ne objašnjavaju pitanja već stanje svesti izrečenog. Sloboda, e to je već iluzija, preterana iluzija sa jednim jedinim ciljem da te zavara, da pomisliš da si izvan sistema izvan kutije, ali vremenom iz iskustva shvatiš da je i sistem u nekom svom sistemu, i da izvan kutije postoji još veća kutija. I šta je cilj, zbog čega postojimo, da li smo mi društvena bića? Ipak na kraju ostajemo sami sa sobom, koliko god da smo voljeni, i da volimo krajnji rezultat je samoća. A zašto se ljudi plaše samoće, plaše smrti, prekidom svesti postaješ jedinstven.
Izlazim iz zgrade. Opojni topli vetar krišom mi je dodirivao obraze koji su bili hladni od stresa. Krenuo sam ka autobuskoj stanici, ponovo, sada me niko neće vratiti. Stižem do stanice, iscrpljen, veseo, nasmejan spolja a iznutra uništen. Mobilnim telefonom želim da javim svojim da dolazim, međutim, niko se ne javlja. Gde li su? Rekli su da ne izlaze često? Možda im se nešto desilo? Pitanja su iskakala, kao zečevi iz žbuna, neartikulisano trčeći na sve strane. Ulazim u autobus, još samo treba stići. Prolaze mi kroz glavu razgovori sa ljudima u poslednje vreme. Svi razgovori su mi došli glave, na kraju moram samo verovati sebi, jer sam ipak sam sebi najiskreniji. A, možda i sebe lažem. Krenuo sam ne znajući, šta me očekuje, i da li me uopšte očekuje nešto. Posmatram kroz prozor, divne pejzaže ispresecane nebeskim svodom. Prelepa prostranstva pod uticajem ljudske ruke, traktore na livadama, devojke u baštama, svi mašu kada vide autobus, svi su srećni zato što nisu svesni. I ja sam bio srećan dok ništa nisam znao, a sada kada znam sve da li vredi živeti? Sećam se starih dana, mladost je bila proćerana, ali docnije sam saznao da ništa ne postoji da sam ja igrica, tako da je ambicija na nivou. Mogućnosti koje sam imao bile su beskonačne ali i beskonačnost ima svoju krajnju tačku, samo je pitanje da li ćeš je doseći za života. Posmatram ljude oko sebe, sve ih poznajem, ali odakle, u kom trenutku svog života sam išao okolo i upoznavao ljude.
Jao! Ne verujem, moj prijatelj, moj drug. Sa strane je sedeo drug iz detinjstva, nismo se odvajali, ali život je doneo neke nove trenutke. On je ostao u Kragujevcu a ja sam otišao u Beograd. Ustao sam sa svog mesta i seo pored njega, a on me ne konstatuje.
-Mare, sine! Ja sam Zoran, šta je sa tobom čoveče. – Okrenuo se namršteno i pogledao me je. Nije verovao, klasično ljubljenje tri puta. Izgledao je kao da je bio ljut, tražio sam razlog, skenirao sam prošlost i koliko se sećam rastali smo se u miru, mada znajući kako je moj mozak istripovan, ne bi me čudilo da izmišlja sopstvenu realnost koja mi više prija.
-Zašto si došao Zorane, zašto ideš u Kragujevac kada ti je rečeno da ne ideš? Morao si da prekršiš obećanje.
-Kako ti znaš to! Kako ti znaš to! – Počeo sam da histerišem.
-Znaš li ti da si nam potpisao mrtvu presudu sada! – Rekao mi je. Cimanjem se pomeram, anksioznost na ivici sa epilepsijom. U tom trenutku svi se okreću i gledaju i kao da me prekoravaju pogledom. Kao zombiji ispranih mozgova, gledali su me i kao da su govorili svi jednu istu stvar. Veoma neprijatna situacija, ali dozvolio sam sebi da iskuliram. Sumnjam u svoju labilnost, vraćam se na svoje mesto, tresem se. Strah preovladava, zenice idu levo desno i skeniraju situaciju. Paranoja se sve više hrani pogledima. Gubim razum.
Stigao sam. Mučnu vožnju prekinuo je zvuk kočnica, kada je autobus stao svi su se vratili svojim životima ne primećujući ko sam ja, i da sam uopšte tu. Svi su krenuli da izlaze, ja sam sedeo i čekao, da svi izađu. Dugo nisam bio ovde. Koraci po Kragujevačkoj rastresitoj zemlji menjali su percepciju u čoveku. Hodam po ulicama koje me podsećaju na stare dane, na trenutke vredne sećanja. Sve sam to zatvorio, sva ta sećanja leže zatvorena u kutiji prošlosti, i tek sada kada prolazim kutija se lagano otvara, i pokazuje svoj sadržaj. Odlazim do kuće roditelja, izgledala je isto kao i uvek. Gledam je ukopan, ali strah mi ne dozvoljava da pređem prag. To je sve zbog straha ali i želje, plašim se pogleda, a želim da vidim, plašim se prekora, a želim raspravu, plašim se najgoreg, a želim neki bolji svet. Kočnica je u glavi a ne u nogama. Skupljam hrabrost i prilazim braon drvenim vratima, pritiskom na zvono ispuštaju se zvuci koji golicaju prošlost, i bude sadašnjost. Sećam se slika, sećam se nekog doktora koji sedi pored mene, sećam se nepoznate devojke. Magla je u meni, izbacujem je lagano, ali ona se hrani mojim strahom, i sve dok se plašim neću moći da se setim. Sekunda prođe, a u drugoj sekundi stojim pred vratima i još uvek čujem zvuk zvona. Niko ne otvara, bespotrebni pokušaji zvonjave ne otvaraju vrata. Čekam, prislonio sam uho na vrata, prisluškujem ali čujem samo šumove, strujanje vazduha u praznom prostoru. Gde su beše držali ključ, a da, ispod praga. Predvidivi su, ključem otvaram vrata.
Prelepi miris starog doma. Krećem se hodnikom mladosti, posmatrajući svoju malenkost, život je previše kratak. Svako mesto, svaki predmet u ovoj kući ima svoju priču, koja je mnogo duža od ove priče, na primer. Ulazim u dnevnu sobu, i prva reč koje se setim kada ugledam prozore, i sofu, svitanje. U mojem naručju ležala je devojka koja je uz svitanje ljubila mene, i ja sam nju. Seo sam. Gde su? Plašio sam se svega, nešto se događa, svaki trenutak me pogađa. Pokušavam da pričam sam sa sobom, da ne bih bio lud, da ne bih bio lud. Sve je ovo Pakao, Satanin gnev. Drži me u šaci i ne pušta me, slažem mu se uz ruku. Veoma čista struktura kuće, vraćala me je u prošlost kada su me kažnjavali time što ću pet puta usisati kuću, uzduž i popreko. Još uvek su ostali pravi čistunci, zarobljeni u svojem enterijeru. Umor me savladava, ustajem i zanosim ka svojoj sobi. Ulazim u sobu, ležem na krevet i nestajem. Stapam se sa jastukom i dušekom.
Neko ulazi. Probudilo me je otvaranje vrata. Adrenalin i nervoza preovladavaju u meni, sačekaću još malo, nije još uvek vreme, stari su ne želim da ih prepadnem. Očekujem trenutak, osluškujem:
-Ti ne bi shvatio koliko sam ja ponosna na njega, sreća je što imamo njega za sina. – Majka je sa osmehom na licu govorila.
-Dobro, samo mora da me sluša. – Otac je strogo rekao. – Moraće malo da se nauči disciplini. Mene je moj otac...
-Nemoj ti njega kao tebe tvoj, mora neko prekinuti batine, i šibe. Više nije takvo vreme, sada se razgovara sa detetom, a ne dresira se. Veruj mi predodređen je on za velike stvari.
-Prvo treba početi od malih stvari.
-Plašim se da ne poludi. – Zabrinuto će majka. – Svakog dana pokazuje sve više karakternih osobina kao moja sestra, ona je sada u ludnici.
-Nemoj da mešaš, sestru i sina. Drugačiji su oni kalibar, jeste tvoja sestra bila genije, Zoran nije došao do tog stepena genijalstva.
-Kuc, kuc. – Kucnula je o drveni sto. – Da ne čuje zlo.
Pomno slušam dat razgovor i ne ulazi mi u glavu zašto razgovaraju o meni. Nešto se dešava, rešio sam da izađem da ih iznenadim. Polako sam izašao iz sobe i javio se.
-Šta! – Slika se zaledila. Gledam roditelje svoje, u svojoj mlađoj verziji. Ovo je veoma čudno, gledam ja njih, gledaju oni mene ali me ne znaju, ne prepoznaju. Neprijatna situacija, strah im vidim u očima. Šta sada da radim. Reči ne izlaze, zanemeo, prebledeo pokušavam sagledati realnost. Mati kad me je videla počela je da paniči.
-Lopov, lopov! Pomoć, sad ću da zovem policiju. Aaaaaaa!! – Otac je smiruje, i prilazi meni.
-Ko si ti? Šta ćeš ti ovde?
-Pa ja... – Nisam znao šta da kažem. – Ime mi je Zoran, i ja sam krv vaše krvi. Vaš sin.
-Da li vi mislite da možete mene da pređete? Znate li vi da naš sin ima 10 godina?
-Prepoznajte me duhovi prošlosti. – Podigao sam ruke, kao u mjuziklu kosa, kada pevaju Let the sunshine in. – Sin vaš stoji pred vama, evo dokaza. – Vadim ličnu kartu, a na njoj piše moje ime i prezime, ime oca, godina rođenja, sve identično.
-Ja znam da je ovo nameštaljka. – Poče otac smireno da govori. – Mogli bi ste da izađete napolje i da ostavite normalnu porodicu da uživa u miru. – Stajao sam kao ukopan. Gledao sam ga, mokrim očima. Okrenuo sam glavu i video kalendar. 1995. godina je. Kako je moguće! Došlo mi je da se razderem, Bogu, Đavolu. Šta želiš od mene! Istrčavam iz kuće i sedam na travu. Saginjem glavu i suze same kreću da padaju, ja se nisam suzdržavao. Dosta mi je više! Odjednom majka mi prilazi, hvata me za rame. Osećam majčinu toplinu na sebi, kada je rekla.
-Zorane, ja ti verujem!













Klik, blekaut, vratio sam se. Poznati enterijer gušio mi je percepciju. Okretao sam glavu, tamo-vamo sa željom da primetim nešto, ali sve se ovo desilo u deliću sekunde. Da, nalazim se u Maderi i pored mene sedi nepoznata devojka. Primetila je da sam uznemiren, a kako i ne bih bio. Proširena mašta u treptaju oka.
-Zorane, šta ti je? Slušaj me, krenula sam da ti pričam nešto.
-Izvini, desilo mi se nešto. U treptaju oka preživeo sam nekoliko dana, svaki trenutak delovao je stvarno.
-Ne mogu da verujem, već su krenuli sa tim. Moraću da požurim da ti ispričam sve.
-Objasni mi molim te, želim da znam šta se dešava.
-Ne smeš videti gospodina Milkvora. To moraš izbeći po svaku cenu. Ako se ti i on sretnete nastaće haos, haos u ogromnoj razmeri, i niko neće moći da spreči to. Moraš znati, Zorane, da je sve ovo već isplanirano, da čovek u kaputu sa kapuljačom, već zna sve. Ja sad prelazim preko pravila, i govorim ti ovo, u suštini, moguće je da će me likvidirati posle ovog razgovora, ali iskreno mislila sam da bi trebao da znaš. Ceo tvoj život je evidentiran, sniman i kontrolisan. Sve ljude koje poznaješ, koje posmatraš, svi ti ljudi su deo toga, i znaju za tu igru. Svi osim tebe. I svi imaju udeo u tome.
-Smem li te pitati nešto, a zašto ja? Ko sam ja u ovom svetu da se sve vrti oko mene?
-Volela bih da mogu da ti odgovorim na to pitanje, ali sve to je državna tajna, tajna zbog koje bi ljudi ubili, i već su ubijali. Tako da što manje pitanja postaviš, to je bolje. Samo me poslušaj, nemoj se videti sa Milkvorom.
-Dobro, poslušaću te. – Ne znam što sam to rekao, verovatno da bi joj bilo bolje, nisam želeo da paniči. Naravno da ću se videti sa Milkvorom, ako on ima veze sa ovim, moraću da rešim sve.
-Zorane, ti imaš sopstveno mišljenje i to je ono što te čini drugačijim, i to je ono što oni ne znaju. Upotrebi to protiv njih. – Ustaje i odlazi, a ja osećam neodoljivi osećaj straha pomešanim sa emocijama. Sve je praćeno, sve je to život. Da li je dovoljno biti samo jedna video kaseta, sa početkom i krajem? Sve je bilo stvarno, i sve me navodi na to da nemam kud. Loše se osećam znajući da sam ja, čovek, čija je suština individualnost, praćen i kontrolisan. Na kraju ostaje samo ćutanje. Sedim u Maderi i sanjam, sanjam na javi, ako je java san, onda sanjam u snu. Onda ni san ne postoji već realnost zavisi od toga. Padaju mi na pamet razne ideje. Razmišljam o tome da okončam sebi život, da zatvorim ovaj pasus i da nestanem iz ovog sna u neki drugi san. Ali, sada dolazim do trenutka kada se pitam da li o samoubistvu razmišljam ja ili neko drugi preko mene. Ako, je sve ovo deo plana da se ubijem, onda neću dići ruku na sebe.
Pokreti postaju mlitavi. Hodam ulicama znajući da su svi bili samo maske, talentovani glumci, nijednog iskrenog čoveka upoznao nisam. Počinjem da gubim razum, polako ali sigurno, možda je i to deo plana. Anksiozan sam, depresivan, paranojičan, živ a mrtav, i posle svega, pokušavam da ostanem svoj, da ne prekoračim granicu, a sad bi stao na ulicu i vrištao i sveg glasa. I ja sam lakoveran dozvoljavam da me neko uverava u nešto što ne verujem. Teram sebe da ne verujem u to, ali nažalost, realnost je drugačija ako uopšte postoji realnost. Jedino što preostaje je da odem do stana, zatvorim se u kuću, zaboravim da postojim, vremenom će I mene zaboraviti. U sedećem položaju, hodam nesvesno a gde sam u nekoj drugoj dimenziji koja je samo meni bitna i zavisi samo od mene. Nadam se. Sutra je novi dan, za sve ostale ali za mene ne. Nema više ničega novog, sve je staro zapisano u knjizi, u knjizi sudbine u kojoj su početak i kraj isti, a ovo između ne bi trebalo ali u suštini sve je to određeno već.
Budim se. Tek sam ustao I još uvek mi se spava. Ne znam da li da izbegnem posao danas ili ne. Ma moraću da odem pa šta Bog da. Šetam se po stanu i razmišljam šta mi je činiti. Kako mrzim ovaj život, ovaj vazduh koji dišem, sve ljude koji su okrenuti ka meni. U suštini, moraću da se suočim sa tim problemom, jer taj problem rešava sve ostale probleme. Spremam se na jedvite jade i izlazim iz stana. Jutarnji vetrić pomerao mi je kosu. Vazduh je bio gust i suv. Istim ulicama hodam celog života, a tek sad primećujem izraze lica kod ljudi. Konfuzno deluje, veoma konfuzno. Krišom posmatram poglede, streljaju me njima, dozvoljavaju sebi da unište tuđi život, jednim pogledom, samo jednim pišljivim pogledom. Ponašam se prirodno, ali paranoja se oseća i ne mogu pobeći od nje. Prošao sam pored Miće znajući da je i on deo igre. Primetio sam mu izraz lica, drugačiji je. Prišao sam liftu, pozvao ga. Uzbuđen sam, lift je stigao. Zvuk otvaranja me je presekao. Ušao sam u njega, i pogledao kameru u gornjem desnom uglu. Gledao sam je radoznalo, sa velikom dozom koncentracije. Ja to više ne posmatram kao kameru, već kao obično oruđe, kao na primer kašiku. To je ipak bio ključni trenutak u mom životu, kamera je vodila svaki trenutak, svaki trenutak. Izašao sam iz lifta, i krenuo ka kancelariji. Usput sam video Biljanu:
-Zorane, pa gde si mačko. – Rekla mi je i napravila je izraz mačke i mjauknula je. Nisam je ni pogledao samo sam prošao i ušao u kancelariju. Zaključao sam se i seo na fotelju. Opustio sam se, do trenutka kada sam čuo kucanje na vrata, direktor je stigao. Krajnje je vreme. Ustao sam, otključao mu vrata i vratio se na fotelju.
-Pa, gde si ti. Nema te. Zaboravljaš da uskoro dolazi gospodin Milkvor i da imaš zadatak koji je od velike važnosti.
-Važnosti prema kome, prema meni ili prema njemu.
-Šta pričaš.
-Zanima me do kog trenutka ćeš se pretvarati da ništa ne znaš. – Ustajem i prilazim mu. – Do kog trenutka ćete me svi lagati. Ne mogu više da izdržim!
-Šta ti je Zorane? Kako si?
-Šta mi je? Šta mi je. Čekaj da razmislim, ceo moj život se srušio od kada sam ušao u ovu kompaniju, shvatio sam da sam običan pijun, da me posmatraju, da me kontrolišu, i takođe, da si ti među njima.
-To ti je rekla ona kučka, zar ne. Znao sam da je treba ubacivati u projekat. Ti se ne pitaš, ti nisi niko i ništa. Ti si zajednički projekat bogatih ljudi, i kada bude bilo potrebno samo ćeš puf, nestati. I izabraće novu žrtvu. Tako to ide, ne može se protiv toga.
-Da li si siguran? Kad dolazi sutra Milkvor?
-Ranom zorom, na aerodromu. U privatnom sektoru.
-Dobro, neću ga dočekati.
-Ti stvarno misliš da ti odlučuješ o tome.
-Ja samo znam, da me niko neće sprečiti da uradim ovo. – Gurnuo sam ga. Udario je glavom od ivicu stola i pao. Prošlo je tri sekunde gledao sam sebe, kako sam gurnuo čoveka, sagnuo sam se da proverim puls, ali nije ga imao. Šta sada da radim? Ubio sam čoveka. Panika i paranoja me vode daleko, daleko. Mokre ruke od hladnog znoja, ulivale su mi nervozu. Pokušavam da rezimiram situaciju ali ne ide. Ubio sam čoveka, zašto sam to uradio? Da li sam ovo ja uradio ili neko preko mene? Da li se kajem? Ne znam trenutno sam u delirijumu, u beskrajnoj čamotinji. Susrećem se sa svojom senkom, a senka se ne vidi. Beskrajnim lutanjem označavam kraj svega, a sve kompleksno u ćošku vreba, prati me i želi da mi dokaže da sam ja, i da sam ovim činom prestao da postojim. Prestao sam ja davno da postojim, u trenutku kad sam se rodio, i ugrabio prvi zalogaj vazduha, i šta je krajnji cilj. Odsustvo duše, beskrajne čamotinje okačene da lebde oko tebe a da ne budu u tebi već da te podsećaju na prikrivena sećanja označena u tvojoj glavi kao sećanja pomahnitale i zle sudbine. Sve što postoji ima svoju sudbinu, možda je moja sudbina bila da ubijem nevinog čoveka, govorim nevinog, a on je sve samo ne nevin, ali kako objasniti članovima životnog suda, da je nešto moralo da se desi radi masovnijeg dobra. Život u koprivama, to je život moj, beskonačni osećaj zla i dobra, u kojem dobro postaje zlo vremenom, a zlo postaje još veće zlo dok ne akumulira i ja ne postanem hrana za crve, ostavljen bez korice hleba. Kraj je počeo u trenutku kad sam gurnuo zlog, ali pred zakonom nevinog čoveka radi svoje satisfakcije.
Šta sad da radim, kako da objasnim da se sve ovo desilo slučajno i da ja nemam veze s tim. Kako da objasnim sebi da to nisam hteo da uradim. Ostalo je jedino da pobegnem, daleko u potop, u svet, u svest, tamo gde Đavo kroji sudbinu a Bog te gleda, tamo gde su zamenjene uloge. Ostavljam sve i nestajem daleko u budućnost. Ukopan u svoju prošlost, pokušavam da koračam i da gledam ljude kao i uvek, bez obzira na ovo što sam uradio. Guram se, probijam se, nestajem, posustajem. Gledam ljude i njihove face, kada shvate da neko menja zakon trenutne situacije, i umesto da normalno hoda, probija horizonte i bori se za sigurnost. To su uplašene face, začuđene face, lica bez oblika, osmesi bez iskrenosti. Pretrčavam sudbinu, stižem do sopstvenog cilja, a cilj je izaći iz Sataninog gnezda. Istrčavam napolje, grabim vazduh kao da je to poslednji udisaj, ali daleko je od toga, sam to znam ali ne verujem u to. Stojim okrenut leđima ka svetu, ka sebi, ne shvaćen u ovoj generaciji, zlih, pohlepnih i okrutnih ljudi. I ja sam takav, priznajem, ali ja priznajem a drugi zaborave pa se upale, i postanu ne savladivi u gradu bitaka. Seo sam, umoran od svega. Gledam potisnute želje za drugačijim životom, gledam ljude koji izgledaju kao ptice koje ne znaju kako je leteti i vinuti se u nebo, postati slobodan. Oni ta krila čuvaju za sebe, a vremenom zaboravljaju i da imaju krila, rekao bih im ja, al u njihovim očima bi bio još samo jedan ludak, koji nema šta da radi pa se meša u tuđe živote.
Jedino što preostaje je da pobegnem, ali gde, kuda i zašto. Možda je i ovo trebalo da se desi, možda je i ovo zapisano u knjizi sudbine koju su napisali obični smrtnici krvavim rukama i pozlaćenim prstima. Okamenjeni aktovi prolaze mi kroz glavu, sistem vrednosti ne staje, da li vredi pobeći, da li vredi shvatiti. Šetam, hodam, trčim sve radim samo da zaboravim, da ne posustanem, ali prate me, vidim da me prate. U svoj ovoj zavrzlami telefon pusti zvuk u beskrajni prostor, i dade mi do znanja da neko ipak želi da čuje glas bednika i nitkova.
-Da. – Rekao sam besno.
-Pa, ti nisi normalan čovek! Imao si sve, pička ti materina, I sve si bacio u vodu. Sve!
-Čekaj ti hoćeš da kažeš da sam imao sve. Daću tebi sve, ako me ostaviš na miru I pustiš da živim svoj život, po mojim pravilima.
-Kasno je za to, imaš dve mogućnosti. Ili da se vidiš sutra s Milkvorom ili da budeš optužen za ubistvo. Odluči sam. – Bes se slivao niz vene. Želeo sam da bacim telefon, ali hteo sam da čujem do kraja sve. – Sutra u 10h ujutru, dolazi Milkvor. Ako te ne budem video, najebaćeš.
Prekide, i šta sad? Kako da shvatim sve ove pretnje? Videću ga i završiću s tim. Hodam ulicama kao muva bez glave, ostavljen sam, al’ sa svima. Paranojičan, istripovan, osećam težnju za smrću jedino to preostaje. Šta mi je raditi. Ako raširim krila neću pasti, shvatio sam, to je jedino rešenje. Zvaću Đavola da mi pomogne, Satanu. Lutalica postajem, ali lutalica sa ciljem.
-Čoveče, treba mi tvoja pomoć.
-Reci, šta ti treba, samo brže malo.
-Možeš li da mi daš pištolj, potreban mi je.
-Naravno. – Prekinuo je.
Posežem oružjem, to je jedino što mi treba u ovom trenutku, videću sutra je l’ će mi trebati ili ne, u svakom slučaju, bolje je da ga imam. Devet je sati, ogromna tmina se vidi, samo besprekorno sijaju svetiljke i pokazuju nam put, ka nesretnim bunarima, i nesigurnim poljanama, koje vide i slepci koji tumaraju okolo bez osnovog čula. Sad gledajući s ove tačke gledišta voleo bih i ja da sam kao oni. Šta će mi oči, da ih nisam imao ne bih ni patio toliko, ne bih video čoveka samim tim bi se osećao lepše. Totalan mrak bi bila jedina putanja, jer kad je čoveku mrak lakše dođe do svetla neg’ obratno.
Evo ga stiže. Imao je na sebi crni kaput I kapuljaču. Lice nisam mogao da mu vidim. Prišao mi je, dao mi je pištolj I otišao je. Setio sam se ove scene iz sna, neke stvari se ne mogu promeniti.
Pokušavam da objasnim sebi da ovaj pištolj ima svoju namenu, ali jedino što osećam je beskrajna paranoja, koja ledi krv u žilama. Ulazeći u stan, shvatam da moja potraga staje ovde, i da će sutra sve da se zna i sve da se dobije ili izgubi. Stvaljam toplu kupku da opustim malo sebe, ali ne uspevam džaba, jedino što može da mi pomogne je vreme koje teče toliko brzo da počnem da starim u sekundi. Osećam svaki deo svoga tela kako se trese, hvata zalet i pada, a padanje označava suštinu svega. Pokušaću da oka sklopim i se nadam da ću zaspati dubokim snom. Drži me pomisao da ću se možda uspavati, i prespavati dolazak.
Budim se devet je sati. Naglo ustajem i pripremam se za jutarnju liturgiju na aerodromu. Obukao sam svoje svečano odelo, gledao se u ogledalu kao da mi je ovo poslednji put da gledam svoj odraz u staklu. Izlazim iz zgrade uzbuđen, ali ne toliko koliko sam mislio da ću biti. Znojne žlezde su se aktivirale čim sam izašao, i novo svečano odelo osetilo je znoj mojih predaka. Ulazim u taxi, govorim da me odveze, a usput razmišljam i gledam s prozora velike zelene površine kao da ih gledam poslednji put. Osluškujem zvuke, neprijatno mi je, trema, strah, ne znam kako da nazovem ovo sve, nije ni bitno, bitno je rešenje problema, a rešenja nema. Stigao sam, plaćam čoveku njegovu rentu, častim ga, i izlazim iz automobila. Pri izlasku pogađa me vetar. Osećam svaki atom koji struji i prolazi kroz mene. Ispred aerodroma stoji, čovek u kaputu i kapuljači. Znam ga i on zna mene. Prilazeći mahinalno razgledam okolo tražeći neki izlaz, ali izlaza nema to je samo bespotrebna fiksacija u mojoj glavi.
-Stigao si, napokon. Hoćemo li krenuti. – Kiseli osmeh smo podelili jedan drugom, ali ja znam da je taj osmeh samo maska uzajamne mržnje I kontrole. – Kreni sa mnom. – rekao mi je. Vodio me je do piste, do privatnog dela gde ne može kročiti obični smrtnik. Nismo ni prolazili neke kontrole, samim pogledom su nas puštali da idemo dalje. Stigli smo na pistu sada jedino što preostaje je čekati. Ponudio me je čepovima za uši, rekao je da je veoma bučno i da će mi trebati. Uzeo sam ih i stavio, nisam hteo da budem sumnjiv. Čekali smo, dosta dugo, kasnio je gospodin Milkvor. Što je više vreme prolazilo sve sam se više nervozio. Ćutali smo, niko nije rekao ni reč jedno pola sata. Čovek je razbio monotoniju.
-Evo ih dolaze.
I uskoro su i došli. Video sam avion na horizontu koji se približava i priprema za sletanje. Sam čin sletanja je prelep za gledanje. Trenutci postaju sati, sati postaju večnost, gledajući čeličnu pticu kako svojim krilima sleće na postolje večnosti. Prilazio je ka nama trenutak se približava, a ja očekujem neočekivano. Avion se približava, staje, i sad je pitanje vremena. Odbrojavam sekunde, želeći da se smirim i zaboravim ovo sve, ali osećanje je veće od straha. Otvaraju se vrata pakla, i prvo izlaze pet telohranitelja, i šta!!!





Gledam I neverujem. Moju maštu su presecali razni razlozi, ali ovo što sam video poremetilo mi je percepciju. On izgleda kao ja. Ja izgledam kao on. Isti smo. Prišao mi je I na srpskom rekao:
-Napokon smo zajedno. Ja sam došao u Srbiju da vidim tebe, i zbog toga sam i napravio firmu ovde. Moram ti reći nešto Zorane, ti si lud. Sve ovo je deo tvoje mašte, ništa ne postoji, ne postojiš ni ti, a ja sam ti ako shvataš šta hoću da kažem. Ja sam zahtevao da te prate, da bi znao sve o tebi, jer znajući sve o tebi znam sve o sebi. Ja sam naredio svima da te dovedu ovde , ja sam kontrolisao tvoj život jer si ti previše slab da kontrolišeš sebe. Ti si niko i ništa i nikad nećeš biti neko.
Kao munja pre kiše, bes me je udario u glavu. Posmatrao sam svoj lik, svoje ja, kako nestaje u ovom obliku I zauzima beskrajne trenutke. Shvatio sam zašto imam blekaute u kojima se ničega ne sećam. Ne sećam se samo zbog jedne stvari, zato što me je on kontrolisao u tom trenutku. Sada mi je sve jasno. Ja u tom trenutku vadim pištolj uperim mu u glavu i bum, pucanj se čuo sa svih strana pada gospodin Milkvor u mome telu, i u istoj sekundi ja osećam dodir olova sa mojim unutrašnjim bićem i padam. Smrt je slatka kada znaš zbog čega se desila. Padam u lokvi krvi zabrinut, zbrinut, još uvek živ ali ne zadugo. Iz ležećeg položaja padam u dubok smeh i to me vodi u visine i nastade mrak, ništa više ne vidim sve prestade da postoji. Niste ovo očekivali zar ne. Jedino što vidim su poslednji izrazi lica ljudi koji su me okruživali nisu ovo očekivali, ili jesu. Možda je to i bila suština, možda je ovo moja sudbina, bez obzira na sve gotovo je sad. Ili možda i nije. Polagano ustajem, umire on, umirem i ja, ali ipak ustajem. Nevidljiv sam, možda zato što se ovo uopšte nije ni desilo, i shvatam na kraju. Sve je ovo fikcija. Ja nisam ni postojao, ovo je sve san. Razgledam okolo i kao da se ništa nije desilo, otporan sam bio na sve. Oni su kontrolisali mene, ja sam kontrolisao sebe, i sve što sam zamislio bilo je stvarno, stvarno za mene, stvarno za njih. Možda su oni i znali da su deo sna, ali to je bila jedina java za mene. Uskliknem, shvatam, i padam.




Nisam ovako zamišljao kraj. Svetlost, mi zapara pogled. Nalazim se u beloj sobi, previše beloj, za moj ukus. Razgledam okolo, ja ležim na krevetu, budan, zdrav, drugačiji. Gde sam? Jel ovo isto fikcija, da li je ovo stvarno? Pitam se, oh, pitam se. Ulazi u sobu neki čovek u belom mantilu, rekao bih da je doktor, i jeste bio je. Šta više to je direktor.
            -Direktore, jeste li to vi. – Pogledao me je uzbuđeno.
            -Budni ste, probudili ste se. Gospodin Milkvor se probudio.
            -Otkud ja ovde reci nešto pobogu!!
            -Vi ste ovde zato što ste imali srčani udar, u komi ste bili godinu dana.
            -Šta, što si me nazvao Milkvor.
            -Gospodine Milkvore, šta vam je, kako ste je l’ ste dobro.
            -Ja nisam Milkvor ja sam Zoran šta vam je.
            -Ne znam ja gospodine o čemu govorite, kakav Zoran.
            Zoran, Zoran sam ja. Ko sam ja? Zašto, kako, zbog čega? Ja sam Zoran, ja sam Milkvor!!! Da, to sam ja!!
            Nestašna zora, svitanje i kraj. Gledam sebe, i pitam sebe, ne pitam se, već pitam sebe, da li je suština u kraju ili početku. Osećam se drugačije, i jesam drugačiji, veoma drugačiji!!!