Potraga
Ko sam ja? Šta je život, u suštini? Da li ja moram pronaći sebe, u ovom
prokletom svetu, ili će život pronaći mene? Preživeću, osećam tup zvuk zvona u
glavi, iskreno ne znam odakle da počnem. Uhvaćen sam, u tamnici, kao ptica koja
pokušava poleteti, ali pad je neminovan, a na samom dnu ne čeka me tama, već
svetlost, ali takva svetlost da krije tragove tame u sebi. Sve je ovo previše
konfuzno, nadam se iskreno da ću shvatiti do kraja. Poslednjih dve nedelje,
bili su najbolji dani u mom životu, pa ja rekoh da počnem ispočetka, kako život
nalaže.
Dve
nedelje ranije:
-Ime
mi je Zoran, imam dvadest i pet godina, i rođen sam u Kragujevcu. Završio sam
osnovnu školu Rade Domanović, pa Prvu kragujevačku gimnaziju. Posle silne borbe
između mene i učenja, shvatio sam da je jedino što me zanima arhitektura.
Marljivo sam radio, učio, testirao sebe u raznim područjima. Završio sam
fakultet sa prosečnom ocenom 9.5, i sada posle nekog vremena, odlučio sam da
treba da se zaposlim. I eto mene.
-Nisam
ti tražio Zorane, detaljnu autobiografiju, samo jedan običan CV. Posmatram te
dok govoriš, postoji žar u tvojim rečenicama, mladalačka energija koja je
potrebna ovoj firmi. Daću ti priliku, ali pazi, nemoj da uprskaš.
-Neću
gospodine hvala vam. – Dobro je prošlo. Izašao sam iz kancelarije sa potajnom
srećom u sebi. Želeo sam na licu mesta da poskočim, ali morao sam da se
kontrolišem. I eto, zaposlen sam. Kompanija za koju sam počeo da radim zove se Milkvor,
tako se valjda preziva vlasnik. Nisam znao u kakve poslove sam se uputio, ali
preko drugih ljudi saznao sam da je ovo veoma uspešna kompanija, koja ima
branše po celom svetu. Zadužena je za projektovanje i gradnju luksuznih hotela
i tržnih centara. Čuo sam, takođe, priču da je gospodin Milkvor upleten u razne
poslove, koje se graniče sa zakonom. Postoje mnoge spekulacije da je gospodin
upleten u trgovinu drogom, ljudima. Avaj, ja nisam verovao tim stvarima. Krenuo
sam ka stanu, živeo sam u 45. Bloku, na Novom Beogradu. Uzbuđeni uzdah prekinuo
je zvuk telefona. Nepoznat broj je bio u pitanju.
-Da.
-Zorane
ti si. – Nepoznat ženski glas.
-Da,
naravno ja sam. Ko je to?
-...
Prekinulo
se. Stajao sam zbunjen, nije mi se to dešavalo često, šta više nikada. Ne znam
ni što sam se osećao drugačije kao da je ovaj telefonski razgovor imao više
ciljeve od obične komunikacije. Napokon sam stigao. Nekakav smrad mi je zaparao
nozdrve. Veoma jak, neodređen miris je dopirao iz kuhinje. Opet radijator,
moraću da zovem majstora. Od kada se pokvario ispuštao je ogavan miris, i rekao
sam sebi da moram da pozovem nekoga, da sredi sve to, međutim, nije mi se dalo.
Ušao sam u sobu. Soba je izgledala kao u Isterivaču Đavola, pakleni haos.
Međutim, nisam mario, legao sam zadovoljan na krevet, i istog trenutka zaspao.
Imao sam neke probleme, san me nije doticao, ne bih spavao nekoliko dana, da bi
samo u jednom trenutku pao. Jedva sam čekao jutro, novi dan, novi posao.
Slatki
san prekinulo je cijukanje telefona, sedam je sati. Sunce je puštalo delove
zraka kroz poluzatvorene roletne, i nije mi dalo da nastavim da spavam. Ubrzo
posle toga, ustao sam, i hitro se sredio u kupatilu. Pojeo sam činiju
cerealija, i izašao. Na sebi sam imao belu košulju, sa crnim blejzerom,
pantalonama i cipelama. Kicoško odelo, nema šta. Nisam imao običaj da se tako
oblačim, međutim, sada sam imao tu želju da dam sve od sebe. U desnoj ruci sam
držao aktovku, a u levoj novine. Ušao sam u autobus. Prljave šipke, i ljudi
koji su u majicama dizali ruke davali su neku posebnu čar gradskom prevozu.
Ispod pazuha obavezno svima je bilo mokro, toliko da se slivalo kao kada ne
zavrneš lepo slavinu, pa jedna po jedna kap pada u slivnik, ka novom domu.
Neprestano sam razmišljao o ženskom glasu, ne znam ni sam zbog čega. Ko je ona?
Šta je želela da mi kaže? Možda je pogrešila, ali nije čim je izgovorila moje
ime. Možda je slučajnost, a možda ću saznati uskoro. Sva ta pitanja su me
izluđivala. Stigao sam, izašao sam na jedvite jade iz gore pomenutog pakla, i
lagano sam koračao ka ulazu u kompaniju. Na ulazu je stajalo obezbeđenje.
-Kuda!
– Reče čovek iz obezbeđenja. Nosio je radnu uniformu, na kojoj je pisalo
kompanija Milkvor. Izgledao je kao majmun, ali u bukvalnom smislu. Kao da smo
prepotentnog orangutana, stavili da čuva privatnu svojinu. Nije bilo daleko od
toga.
-Pa,
radim gore. – Odgovorio sam, promuklim, tek probuđenim glasom.
-Kako
se zoveš? – Zašto me sada pita to, pomislio sam, kakve to veze ima. Pa, čoveče
ti ne znaš kako se zoveš a zapamtićeš kao moje ime. Međutim, nisam hteo da
budem grub tako da sam mu mirno odgovorio na pitanje.
-Zoran.
-E,
Biljo! – Razdrao se iz sveg grla, na devojku, ženu koja je bila blizu ulaza. –
’aj dođi. – Biljana je bila niska žena, nosila je bele pantalone, neku crnu
majičicu sa svetlucavim amblemima i veoma dugu štiklu. Dok je koračala, čula se
štikla kako udara u betnom a zvuk je odjekivao. Atraktivna žena srednjih
godina, stala je ispred mene i pitala me:
-Ko
si sad pa ti? – Razmišljao sam šta da joj odgovorim, ovo već ispitivanje je
počelo da me živcira. Nisam ni kafu popio a ona će da mi govori neke gluposti.
Afekat je ostao duboko u meni, mirno sam odgovorio sa osmehom, i urođenim
šarmom.
-Kako
me ne znate. Ja sam Zoran. A, da ne znate me, zato što mi je ovo prvi dan.
Radim kao pomoćni arhitekta.
-Aha!
– Izgovorila je i krenula je da me skenira, a to skeniranje nije krila.
Spuštala je lagano glavu, i od cipela je krenula ka gore. Pogledala me je u oči
i rekla. – Čula sam, prati me.
Pratio
sam je kao što mladunče prati majku. Ćutali smo, nisam želeo da pokvarim
trenutak. Desnom rukom, kažiprstom stisnula je dugme koje poziva lift. Imala je
kvrgave prste, to me je iznenadilo. Ženstvena osoba, a tako kvrgavi prsti.
Verovatno je bila daktilografkinja. Okrenula se ka meni, nasmejala se i kroz
smeh rekla je ironično.
-Tako
mlad a već pomoćni arhitekta. – Kako ona može da oceni ko jeste za arhitektu a
ko nije.
-Pa
znate...
-Nemoj
da mi persiraš, nisam toliko stara.
-Pa
dobro sad niste ni mlada. – Hteo sam da se našalim ali mi je došlo glave. Kako
tako neki ljudi nemaju smisla za humor. To je verovatno zato što posmatra sve
jedan isti papir, istu mašinu za kucanje. Hteo sam da se izvadim pre nego što
odgovori. – Ja mislim da je pedeset posto bio moj rezime, a pedest posto šarm.
Je l’ tako. – Dodirnuo sam je za ruku. Zašto previše pričam, mogao sam samo da
odgovaram sa da ili ne, i bilo bi u redu, sada sam video sujetu u njenim očima.
-Vidim
dokle ideš, slušaj dok ja radim ovde posmatraćeš me kao svoju koleginicu. Da li
je jasno!
-Znači
neko od nas dvoje mora dati otkaz... Hm, ja mislim da bi ti bila savršen
kandidat za to. – Stvarno ne znam šta mi bi. Zašto zakucavam koševe, kada je
objavljen kraj utakmice. Mogao sam samo da ćutim, ja i moj ogromni jezik. Ali,
nije se iznervirala, uhvatila me je za ruku i rekla mi je tiho.
-Videćemo,
videćemo. – Kakav je to odgovor, videćemo, šta je htela time da kaže. Zbunio
sam se, očekivao sam odbacivanje a ona je rekla videćemo. Samo se nadam da
nisam probudio pritajenu tigricu u njoj. Popeli smo se, lift je napravio zvuk
otvaranja, hodali smo par koraka i rekla je. – Ovo je tvoja kancelarija. – Reči
su izlazile iz njenih usta, i dok je odlazila dodirnula mi je rame. Moraću malo
da poradim na komunikaciji s ljudima, pogotovo sa ženama, jer ako nastavim da
idem ovim putem, imaću svaku devojku okolo. Koja sam ja razmišljanja imao dok
sam ulazio u sopstvenu kancelariju. Bila je prostrana, pet sa pet, radni sto je
bio na sredini, okolo su bile fioke i registri. Ogromna karta sveta na zidu,
slika gospodina Milkvora. Najviše me je oduševila kožna fotelja kod radnog
stola, momentalno sam seo. Ponovo mi je na pamet pao sinoćni poziv, ali nisam
hteo previše da se opterećujem. Deset je sati, ogromni old tajmer sat, koji se
nalazio preko puta mene. Izgledao je kao oni časovnici u crtaćima kada ptičica označava
dvanaest sati. Pogledao sam, nasmajao se i preturao po stolu. Odjednom,
telefon, je zazvonio. Zvuk me je uplašio, u istom trenutku probudio.
-Da.
-Zorane!
– Nepoznat ženski glas.
-Molim,
ko je to? Predstavi se? – Srce mi je sve jače kucalo, mi o vuku a vuk pozva.
-Slušaj
me dobro! Da li me čuješ?
-Da.
-Dođi
večeras do Ušća, imamo nešto da razgovaramo. – Prekinula je u tom trenutku.
Nisam ni stigao da odgovorim, da ispitam. Večeras Ušće, razmišljao sam o datom
scenariju, ali stvarno ne bih znao reći ko je ova devojka. Možda je jedna od
onih opatica koje sam imao samo za jednu noć, naporan je život studenta
arhitekture, katkad dođe do prevelikog stresa, izazvanog crtanjem, i onda sam
morao da se praznim na razne načine. Misao mi je prekinuo direktor koji je bez
kucanja, i pardona ušao u moju kancelariju. Niski proćelavi tip, mešavina
Čerčila i Čkalje, ali sa ozbiljnim izrazom na licu. Uvek je na sebi nosio sako,
i to markirani, verovatno kada bih ga pitao za cenu, došlo bi mi da ga ubijem,
zbog toga i nisam obraćao pažnju na to.
-Zorane!
Kako se snalaziš, prvog dana. Vidim stigao si na vreme, upoznao si moju
sekretaricu Biljanu. Govori o tebi mnogo lepe stvari a tek ste se upoznali.
Takvi ljudi meni trebaju, koji znaju odmah šta hoće i kad hoće. Ali, da ne
pričamo o glupostima, već sam došao da bih ti objasnio proceduru.
-Hvala,
vam. – Nisam hteo da mu kažem da, u suštini, nisam ni razmišljao u tom smeru,
možda bi promenio mišljenje. – Možete početi. – Rekao sam mu, izgledalo je kao
loš film o advokaturi. Dok sam izgovorio, napravio sam facijalnu ekspresiju i
pokret rukama koji je odgovarao rečenici.
-Vidiš
Zorane, ja ovde radim 35 godina. Počeo sam od kurira i vremenom sam napredovao,
i pogledaj me sad, šta mi fali. – Šta ti fali, fali ti život. Kako mrzim,
iskreno te laži, o napredovanju čoveka. Ali, nisam hteo da budem grub,
licemernost je ključ koji otvara sva vrata. – Tvoj zadatak je malo drugačiji
nego što si zamislio. – Sad kad mi kaže da moram da obnažen hodam po hodnicima
i da raznosim poštu. – Ti si ovde kao institucija, moraću prvo da te raznim
testovima probudim, i da vidim tvoje prave karakteristike. Za ispit svako može
naučiti, meni fale ljudi sa iskustvom snalaženja. Šta ćeš raditi, sedećeš na
fotelji, i javljati se na telefon. Ugovaraćeš poslove, pričaćeš sa
poslodavcima. Brinućeš se za neke moje lične poslove, neke dostavke, sve u vidu
dobrog biznisa.
-Mora
da se šalite, ja sam arhitekta, a ne fizikalac.
-Ti
ćeš da budeš ono što ti ja budem rekao, ako želiš da radiš ovde. – Razne misli
su mi padale na pamet, da ga gađam oštrim predmetom i da dam otkaz, ali shvatio
sam ako ga slučajno onesposobim ili ubijem, odgovaraću kao za ubistvo čoveka,
što mi nije bila ambicija.
-U
redu, ali očekujem platu arhitekte.
-To
je sve zagarantovano, ali moraću da dobijem pismeni potpis od tebe. – Izvadio
je ugovor iz aktovke, rekao mi je gde da se potpišem. Pročitao sam u kratkim
crtama, potpisao se. Tog dana ništa, ama baš ništa nisam radio. U neka doba,
rešio sam da krenem. Morao sam da odem do stana, da odmorim, da završim neke
stvari i da krenem ka Ušću. Sredio sam stan, pogledao na časovniku pola osam,
spremio sam se i izašao. Ušao sam u tramvaj, nije bilo blizu današnjeg pakla,
ali nije bilo ni daleko. Mada čovek se vremenom navikne na pakao, a onda mu raj
bude stran. Dok sam se truckao u nepotpunom ritmu tramvaja, gledao sam kroz
prozor, i razmišljao, o susretu, o priči, o direktoru. Svetlost bilborda ulazio
mi je u oči. Osam je sati, kasnila je. Seo sam i posmatrao okolo. Možda ona
mene gleda, možda me posmatra, špijunira. Razgledao sam okolo, i onda bi upao u
priču koju ja nisam govorio, već nepoznati prolaznici. Razgovori su se
nadovezivali oko mene.
-Hoćemo
li u Mek, molim vas. – Dečačić je hodao sa majkom i ocem. Videlo mu se u očima
da je želeo to što je rekao, ali tu dečačku radost promenila je majka.
-Ivane,
rekli smo da idemo u Mek samo jednom mesečno.
-Ali,
mama! Tata šta ti misliš. – Imao je nadu da će uspeti u tome što govori,
međutim, realnost menja percepciju.
-Sine,
jednostavno ne možemo sebi priuštiti toliki luksuz. Kao što je rekla mama, samo
jednom mesečno a i to je mnogo. – Gledao sam dete u suzne oči, i shvatio sam da
je život samo potraga za materijalnim dobrima. Ocu i majci verovatno je srce
pucalo u tom trenutku, proklinjali su Boga, što im nije dao bar malo da bi
mogli da ispune želju svom sinu. Surova realnost posmatrana iz trećeg lica.
Tužnu
scenu prekinula je ona koja je prilazila, k meni. Iskreno nisam imao pojma da
je to ona dok mi se nije nasmejala i mahnula. Izgledala je kao anđeo. Lepa
plava kosa vijorila se uz topli večernji vetar. Srce mi je kucalo sve brže, ali
ne samo zbog razgovora, već zbog toga što je osoba koja je nešto najlepše što
sam video ikada prilazila. Namignula mi je, i to sam shvatio kao znak da treba
da krenemo. Nije časila časa:
-Imam
nešto važno da ti kažem.
-Reci
mi o čemu se radi.
-Nisi
trebao da se zaposliš. Pogrešio si. Ti misliš da radiš ono što misliš, ali ti
to ne radiš.
-Šta?
– ’ajde reci to malo prostije molim te.
-Imam
poslić za tebe, od velike je važnosti, i ja sam mislila da si ti jedini koji
može to da izvede.
-Nastavi.
-Cilj
je da se zbližiš sa direktorom, da ga špijuniraš, zapisuješ, i na nedeljnom
nivou da nam dostavljaš.
-Zašto
bih ja to radio?
-Zato
što ja znam nešto o tebi, što ni ti ne znaš. A, saznaćeš jedan deo pri
pristanku a jedan deo na samom kraju.
-Direktno,
nema šta. Moram li sada da odgovorim. – Pruža ruku da uzme nešto iz torbe. Vadi
vizit kartu, predaje mi i lagano izgovara:
-Zovi
ovaj broj sutra u osamnaest časova, do tada odluči. – Stala je na raskrsnici,
prišao je crni audi, i ušla je u njega. Zapanjeno sam posmatrao sve što se
desilo. Gledao sam vizit kartu, pisao je samo broj, i ništa pored toga. Krenuo
sam da koračam ka stanu, želeo sam da se prošetam i da razbistrim glavu.
Konfuzija koja me je pratila, malo me je oborila. Stigao sam do ulaza, krenuo
sam ka stanu. Ušao sam i seo na fotelju. Posmatrao sam parče kartona kojeg sam
dobio, analizirajući svaki broj. Prošlo je neko vreme, otišao sam da se
istuširam. Pustio sam vodu da prolazi kroz mene. Osušio sam se i izgovorio.
-Jutro
će doneti nove avanture. – Zvučao sam kao kraj crtanog filma. Verovatno sam i
ja animacija nekog uzvišenog crtača, samo što je taj čovek baš dobio nalet
inspiracije, čim je mogao da mi iskomplikuje ovako dane. Zaspao sam, a san koji
sam sanjao te večeri ostao mi je urezan u kosti.
Ja
kao dete stojim na uglu i čekam nešto. Posmatram život kao ptice a nas ljude
kao perje koje sa velike visine pada na dno. Posmatrao sam nešto, pričao sam
nešto sam sa sobom. Izraz lica mi se menjao, čas sam izgledao besan, čas
uplašen, čas smiren. Sledeći trenutak, ja posmatram stariju verziju sebe iz
trećeg lica. Odjednom u kadar ulazi neki čovek. Nosio je crni kaput i kapuljaču.
Nisam mogao da mu vidim lice. Prišao je k meni i dao mi pištolj. Uzeo sam i
otišao. Tada sam se probudio. Zvonio mi je alarm. Hladan znoj prekrivao mi je
telo, majica mi je bila gola voda, čak je probilo u čaršav. Zadihan uzeo sam
čašu vode, popio na iskap. Ustao sam i otišao da se istuširam. Hladna voda me
je probudila, u bade mantilu napravio sam sendvič. Dok sam žvakao delove
sendviča prisećao sam se sna, i svoje umešanosti. Tražio sam neki simbol, neki
znak koji će me dovesti do uzvišenog cilja, ali, sada jedini cilj je bio
krenuti ka poslu.
Kod
kompanije stajala je neka nova gorila. Bio je veoma visok, crn, sa mladežom na
vratu. Ime mu je Miša. Magistar književnosti, ali život ponekad vodi obilaznim
putevima, tako da nije mogao da se zaposli u struci, pa je postao obezbeđenje.
Ima nas svakavih, kakvo je tek osoblje ako je čuvar magistar. Sve sami doktori.
Ma da.
Ušao sam u kancelariju. Na stolu se nalazila
otvorena fascikla, sa potpisom, za Zorana:
-U pola deset budi kod Starog Merkatora. Tamo će
stajati jedan crni, brkati čovek. Reći ćeš mu da dolaziš u moje ime i uzećeš
nešto od njega. Nemoj, slučajno da otvoriš paket. Kada budeš uzeo vrati se i
odnesi Miši, on zna šta će sa tim. Imaj na umu da je ovo test. P.S. Pazi se
plave odore, još mi samo oni fale.
Momentalno sam ustao, pošto sam primetio da imam
još malo vremena. Naglo sam krenuo. Polako koračajući ka cilju. Ali, pitanja
koja sam postavljao sam sebi, graničila su se s ludilom. Da li da pozovem? Šta
da uradim? Da li sam dorastao? Šta ona to zna o meni a ja da ne znam? Svako
pitanje ostavljalo je svoje pitanje, i tako u krug do trenutka psihoze. Dok
razmišljam vreme brže ide, eto ja sam već kod Starog Merkatora. Primetio sam
čoveka koji se uklapao u opis, prišao sam mu i rekao mu:
-Ja sam došao zbog pošiljke. – Zbunjeno me je
pogledao, i onda mi je rekao.
-Ko si ti?
-Poslao me je direktor, hoćeš li mi dati. –
Pokušavao sam da napravim čoveka za pregovore, od sebe.
-Kako ja da znam da si ti onaj kojim se
predstavljaš. – Rekao mi je i uneo mi se u lice. Nisam znao da će biti toliko
agresivan.
-Moraćeš verovati na reč. Verovatno direktor
neće biti zadovoljan ako bude čuo da mi nisi dao zato što mi nisi verovao. Ne
ide ti to u prilog veruj mi, ne želiš njega na vratu.
-Zapamtio sam te, pazi se. – Rekao mi je i
krenuo je. Onda se naglo vratio, prišao mi je i rekao. – Dobar si, sviđa mi se
tvoj stil, kako reče da se zoveš.
-Zoran.
-E, pa Zorane, dobićeš moje pohvale direktoru. –
Sada se okrenuo i stvarno je otišao.
Lagano sam koračao, prepunim ulicama znajući da
sam obavio posao. Mislim posao nije baš obavljen do kraja, još uvek nisam
predao Miši ali uskoro ću i to uraditi. Zanimljivo je posmatrati ljude kako se
tumaraju u gužvi, kako gube koordinaciju i nestaju. Te neke teme su mi padale
na pamet do trenutka kada sam stigao, i prišao Miši.
-Ovo je za tebe.
-Avaj, bejah ja začuđen gde si ti do sada.
-Nisam hteo da žurim, sve sam lagano obavio.
Nego kako si ti Mišo?
-Pa znaš, osećam se kao skitnica, pokušavam
živeti životom književnika, čoveka koji je više nego pismen, a posmatraju me
kao debila. Nezainteresovani ljudi ulaze i izlaze, sa kiselim izrazima lica,
tužni, srećni, mladi, stari. A, ja samo stojim i posmatram. Pokušavam da se
spustim na njihov nivo, da malo posmatram svet njihovim očima, ali
inteligencija mi ne dozvoljava. Ne mogu biti hladnokrvan. Katkad dobijem želju
da porazgovaram sa nekim čovekom, a ovi ljudi koji prolaze oni ne spadaju u taj
kriterijum. Oni su zombiji u istim kravatama, cipelama, odelima. Svakog dana
ista rutina, u isto vreme dođu, kao i uvek u isto vreme odlaze. Njihov život je
samo jedna prava linija, ništa drugo. Ja smatram da čoveku treba širina, ne
treba se ograničavati. Nemoj da se ograničavaš, budi svoj, budi slobodan.
-Pokušavam, Mišo. Pokušavam. – Tada sam nastavio
da koračam. Ušao sam u dubinu zgrade, pozvao lift i čekao neočekivano. Izlazeći
iz lifta sa desne strane je Direktorova kancelarija, a sa leve moja. Ušao sam u
svoju, seo na fotelju, naslonio se. Baš sam hteo malo da se opustim, kada je
zazvonio telefon, koji se nalazio na stolu.
-Zorane u moju kancelariju. – Gde je baš sad
našao da me maltretira. Osetio sam se kao potrčko. Kroz glavu mi prolazi da li
da pozovem u osamnaest časova ili ne. U hodniku se nalazio nekakav kip.
Pogledao sam pločicu i pisalo je gospodin Milkvor. On čak ima i kip. Gledao sam
vešto isklesan kip, na kome se video svaki mišić, svaka vena. Crveni tepih je
vodio do direktorove kancelarije. Mesingarna kvaka na vratima od mahagonija
sijala je uz ritam Sunca, skromno nema šta. Pokucao sam, ženski glas je rekao
uđi, a ja sam smoreno shvatio da ću sada videti Biljanu. Lagano sam gurnuo
vrata, i prvo što sam video je ona koja je sedela na stolu, s prekrštenim
nogama. Desnu nogu je pomerala, i nasmejano me je gledala. Kada sam zatvorio vrata,
prišla mi je.
-Pa gde si ti Zorane. – Provukla mi je ruku kroz
kosu. – Znaš, trenutno direktor nije tu, dolazi za petnaest minuta.
-Na šta ciljaš. – Pogledao sam je znatiželjno,
pokazujući joj da ne znam o čemu govori, a i te kako sam znao.
-Sladak si, to mi se sviđa kod tebe. – Prešla je
u ofanzivu, poljubila me je drčno. Zbunjen i neshvaćen u trenutku, izgubio sam
se. Ali, ona me je našla i naterala da ne brinem. Sada nije više ona držala
ofanzivu, sada je već ovo postala borba za preovladavanje. Uhvatio sam je za
kukove i podignuo. Legla je na sto, i sve vreme mi je šaputala razne stvari:
-Zorane, uradi to Zorane. Videla sam kako me
gledaš, znam da želiš, želim i ja. – Nisam šovinista ali udario bih je da
ućuti, shvatio sam poljupcem, nije bilo potrebno daljeg objašnjavanja. Vrištala
je u ekstazi, mislio sam iskreno da će svakog trenutka banuti direktor, ali
bilo je gotovo i pre nego što je počelo. Zadihani, malo oznojeni završili smo
priču i zatvorili smo poslednju stranicu. Brzo je namestila, šta treba da
namesti, i ja sam takođe pokušavao da ispadnem što normalnije. Sela je na
fotelju i rekla mi je.
-Ti si divan! Ja sam na sedmom nebu. – Ništa
nisam odgovorio. Posmatrao sam je sa distance, dok direktor nije ušao u
kancelariju.
-Zorane, čuo sam da si se baš proslavio danas,
čestitam. – Pružio mi je ruku, a ja još uvek pod utiskom adrenalina malo sam
zbunjeno posmatrao, i na kraju rukovao se sa čovekom. – Dobar si Zorane,
položio si test.
-Već, ja sam mislio da će biti još testova.
-S vremena na vreme, sada imam pravio posao za
tebe. Ali, prvo moraću nešto da ti ispričam.
-Hvala vam, recite.
-Ovo što ti budem rekao nikome nećeš reći, niko
neće znati osim tebe. Da li je jasno?
-Jasno!
-Ako si razumeo da krenem ispočetka. Prvog maja
1954. godine, rođen je vlasnik ove kompanije gospodin Milkvor u Lajpcigu. Drugi
svetski rat ostavio je velike posledice, koje su direktno uticale na njega,
majku i brata, sa kojima je živeo. Bio je glava porodice, te je morao da se
snalazi od malih nogu. Zbog loše situacije u Nemačkoj jedino mu je preostalo da
krene putem beznađa. U tom trenutku glavni kriminalac u Nemačkoj bio je dotični
Fork. Fork je znao sve što se dešava, svaki razgovor, transakciju, a pričalo se
da je u dosluhu sa policijom. Za to vreme Milkvor je gradio svoj put ka vrhu. U
užim krugovima znalo se da je Forka nemoguće skinuti jer je on jednostavno
držao državne krugove u rukama, ali svejedno stvorila se pretnja da je došlo
vreme da Fork padne, a da ga Milkvor zameni. Pošto je bio veoma ubedljiva
osoba, šta više ljudi su se osećali kao hipnotisani pred njim, iskoristio je
taj dar kada je otišao u policiju, do glavnog čoveka i predstavio mu je plan za
skidanje Forka sa vlasti. Zvao je Forka na sastanak, da bi potpisali primirje,
međutim, taj sastanak je bio način da Milkvor podmetne Forku ogromne količine
narkotika, potom da dođe policija da ih pohapsi sve, Forka zadrži a Milkvora
ostavi da bude jedan jedini. Fork se još uvek nalazi u zatvoru. Sve se
promenilo 29. septembra 1989. godine, padom berlinskog zida. Dolaze novi ljudi
koje se ne daju kontrolisati, i zbog toga gospodin Milkvor odlučuje da
legalizuje svoj posao, time što će sav novac koji je zaradio prljavim
poslovima, usmeriti ka ovoj kompaniji. Sledeće nedelje gospodin Milkvor dolazi
u Beograd, stoga želim da vidim da je sve pod konac. Da li je jasno?
-Jasno je meni, samo me zanima zašto mi baš sve
ovo govorite, kakve ja veze imam s tim?
-E, Zorane, još si zelen. Moraću da se
konsultujem sa nekim ljudima, pa ću ti reći koji je tvoj zadatak.
Iskreno ništa nisam shvatio, mislim, jesam ja
shvatio priču, ali kakve ja veze imam s tim, to mi ne pada na pamet. Vreme će
pokazati. Krenuo sam, pri izlasku sam se pozdravio sa Mišom i nastavio do
tramvaja. U prepunom paklu, stajao sam i u tom momentu sam se setio poziva,
pogledao sam na sat bilo je 17:30. Stigao sam u stan, raskomotio se, istuširao,
uzeo telefon u ruke i vizit kartu, ali nisam se usuđivao da pozovem. U jednom
trenutku kao da sam video na vizitki da piše pozovi što pre. Okrenuo sam broj i čekao odgovor. Javila se ona.
-Halo.
-Zoran ovde. – Rekao sam zbunjeno, nisam znao
šta da kažem.
-Ipak si se javio, znala sam da mogu da računam
na tebe.
-Imao sam neke nedoumice, ali na kraju nadam se
da sam izabrao pravi odgovor.
-Veruj mi da jesi. Ja sam tebi zadatak dala, ti
znaš šta treba da uradiš. Sutra u sedamnaest časova naćićemo se u Maderi, da ti
ispričam svoj deo priče, o tebi. – Prekinula je. To veče nisam mogao da spavam,
vrteo sam se po postelji, misleći o hiljadu razloga za i protiv. Brojao sam
ovce, prisećao se raznih detalja, ali ništa nije htelo da me natera da spavam.
Hladan znoj me je oblio, u sobi koja je bila ne provetrena, bez kiseonika.
Prišao sam prozoru, otvorio ga, podigao roletne i provalio sam da je već dan.
Pogledao sam na sat bilo je sedam sati. U tom trenutku neko je pokucao. Jedva
sam se dovukao do vrata, pogledao kroz špijunku stigao je majstor, napokon.
-Dobro jutro, došao sam zbog radijatora. –
Izgovorio je nasmejano. Nosio je plavi kombinezon i neke stare patike. Imao je
dugu sedu kosu vezanu u repić, i žute zube od cigareta. Odveo sam ga do
radijatora, prišao je gledao je okolo, proveravao i na kraju zaključio. – Ovo,
zanimljivo. Da li ste sigurni da niste ovo vi uradili.
-Sto posto, ne bih vas lagao, nema svrhe.
-Pogledajte ovo. – Pokazuje mi pokvareni deo. –
Ova šupljina pokazuje da vam je neko nasilnički polomio radijator. – Zbunjeno
sam ga pogledao.
-Kako to mislite.
-Pa, vidite ovo. – Pokazuje mi šupljinu. – Ovo
pokazuje da je otvarano nekim oštrim predmetom, rekao bih pajserom.
-Može li da se popravi.
-Naravno da može. – I preko pola sata je radio,
i na kraju sve je izgledalo kao novo. – Više neće smrdeti. – Ispostavio mi je
račun i otišao.
Vreme je za posao. Brzo sam se spremio i izašao
na jutarnju toplinu. Prelazio sam ulicu, kada sam video audi kako udara u
fijata. Fijat je vozila devojka, koja je napravila užasan krik. Taj krik me je
pratio tokom dana. Nisam se dobro osećao. Ovih dana se baš mnogo stvari
izdogađalo, što je dovelo do nekakvih okolnosti kakve jednostavno ne želim.
Uspavan, bled, bez volje za životom ugledao sam Mišu i pitao ga.
-Mišo koja je suština života?
-Otkud to Zorane da postade metafizički
nastrojen. To što si ti sada pitao to su se pitali svi najpametniji ljudi ovog
sveta. Filozofi su imali zajednički cilj, otkriti počelo. Sve što se rodi mora
umreti, sve što ima svoj početak mora imati i kraj. Na kraju zaključujemo da
smo mi ništa više već hrana za crve. To je krajnji cilj, ali ti ćeš morati da
se potrudiš da u tom životnom periodu ostaviš nešto iza sebe. E, to je suština
života. Pronađi identitet. Znao sam čoveka, najbolji advokat, poznat je bio u
celoj Srbiji. On se bavio tim poslom zato što su mu deda i otac bili advokati,
pa što ne bi i on. Njegova jedina želja je bila da napravi oca ponosnim, i time
je zanemario sopstvene ciljeve. Završio je prava sa najvišm ocenom, zaposlio se
kod oca i krenuo je njegovim stopama. Čak je bio i bolji od njega. Kako vreme
nalaže otac umre, i ostavi svom sinu, kao što je njegov otac ostavio njemu, sve
što ima veze sa advokaturom. I šta sad. Gledajući sa njegove tačke gledišta, on
je napravio oca ponosnim, i dok je otac bio živ dokazivao se, sada kada njega
nema nestala je i strast, volja za dokazivanjem. On je svoje učinio, bio je
najbolji, ali da li je bio srećan? Deset godina posle smrti njegovog oca,
ponosno je izjavio svojoj porodici da zatvara advokatsku kancelariju, i da se
vraća na fakultet. I to primenjene umetnosti. Završio je, magistrirao i
doktorirao u rekordnom roku. Zašto je to uradio, imao je ženu, dvoje dece,
ljubavnicu, stanove u Beogradu, Parizu i Pragu. Razveo se od žene dao joj je
sve, a on je uzeo samo jedan manji stan za sebe. Poslednje godine svog života
proveo je u slikanju, crtanju, dizajniranju. Pre dve godine je umro, a iza sebe
ostavio je trenutno najskuplje radove, koji su okačeni po najvećim svetskim
galerijama. Njemu je život advokata nametnut, on to nije želeo. Na kraju je
želja preovladala i dovela ga je do besmrtnog života. Suština je Zorane, da
nikada nije kasno. On je pronašao svoj identitet, da li si ti pronašao takođe?
-Nadam se da jesam, iskreno se nadam. – Zašto
sam to rekao? Koji deo mene se nada, koji? Da li je on ovo ispričao zbog mene,
da li bi nekom drugom čoveku ispričao neku drugu priču? Sve je postalo
drugačije, i vazduh koji dišem, i voda koju pijem, svaki atom života je
promenio svoju strukturu, da li je vreme da ja promenim takođe? Na to pitanje
odgovoriće beskrajno dugo vreme, koje mi duva u potiljak, i podseća me da još
uvek ima vremena, ali svakim trenutkom sve manje. Put za jug, put za sever.
Posmatram elektronske naprave i shvatam da je jedina mogućnost čoveka da se
vrati u pređašnje iskustvo isključiti sve te iste stvari. U tu istu napravu
koju posmatram ulazim, a pored mene još jedan stariji čovek, koga ranije ni
jednom nisam video. Stajao je pored mene želeći da isprati svaki trenutak koji
provodim. Nije mogao više da ćuti, ostavio je suzdržanost u unutrašnjem džepu.
-Jesi li ti Zoran? – Mala, skučena prostorija
dobila je nove boje, boje ispitivanja.
-Da, ja sam.
-Čuo sam ja o tebi. U celoj kompaniji pričaju o
desnoj ruci direktora.
-Desna ruka, čudno, i šta se još čuje?
-Takođe, sam čuo da si ti zadužen za čekanje
gospodina Milkvora.
-Na tu pretpostavku ne bih mogao odgovoriti.
-I ne očekujem. Očekujem samo da ispuniš kriterijum
o kojem se priča u celoj kompaniji, zato što ćeš ti biti jedini čovek koji će
upoznati Milkvora, pored direktora. – Ovo je izgovorio, i lift je došao do
cilja, izašao sam a on je nastavio dalje. Sa velikom radoznalošću krenuo sam do
direktora, da ga lično ispitam o ovome što sam čuo. Kada sam stigao do vrata,
krenuo sam da kucam, niko nije otvarao. Pokucao sam još jednom, ali ponovo niko
ne odgovara. Lagano sam otvorio vrata, i u kancelariji nikog nije bilo. Prišao
sam njegovom stolu, obično veoma sređen sto, trenutno se nalazio u haosu. Uzeo
sam prvu fasciklu, kada sam čuo škriput vrata. U istom trenutku bacio sam ono
što sam uzeo, i pred sobom video njega. Sva moja uspavanost u tom momentu je
nestala i izgledao sam, ili sam se bar osećao kao da sam se upravo probudio,
naspavao.
-Otkud ti Zorane? Šta radiš ovde? – Znatiželjno
je pitao, sa dozom strogoće u glasu.
-Imam pitanje za vas, znate priča se po
kompaniji da ću ja...
-Dočekati Milkvora. E, kakvi su to ljudi. Ja sam
rekao samo jednom čoveku on je obavesti čitavu kompaniju. Da, odlučio sam da
tebi zadam taj zadatak, da li misliš da si kompetentan za tako nešto.
-Računajte na mene, daću sve od sebe.
-To je i plan. A, sada kako si došao tako i idi,
nečujno!
Zbunjenost je nastupila. Moja ne nenaspavana
glava nije mogla više da izdrži, padao sam od umora. Odmah nakon ove
informacije, krenuo sam ka kancelariji. Vid mi se mutio, sve više i više. Dobro
osvetljena soba dobijala je nijanse zatvora, tamnice. Seo sam na fotelju, i
zaspao. Kao i svaki san i ovaj je morao biti prekinut zvukom mobilnog telefona.
Usplahirano sam ustao, ne znajući za sebe pogledao telefon. Bilo je 16:00. Imao
sam još sat vremena fore, da odem do Madere. Spakovao sam sve što je bilo
potrebno, uzeo aktovku i krenuo ka svome putu. Poluzatvorenim očima kretao sam
se beskrajnim hodnikom. Svetlost je veoma jako uticala na moju psihu, nisam
imao želju za gledanjem, za sluhom. Možda bih bio pametniji, ipak su
najpametniji oni koji ništa ne vide, i oni koji ništa ne čuju. Prožimaju me osećanja.
Razmišljao sam o poseti roditeljima, dugo im se nisam javljao, verujem da su
zabrinuti, što je i uloga roditelja. Mnogo stvari me je mučilo u istom
trenutku. Osećao sam se kao starac, penzioner koji je preživeo dva svetska rata
i dosta mu je svega. Sa svih strana pogledi su vrvili, čuo bih komentare
zaposlenih.
-E, evo ga Zoran. Pogledaj. – Svaki tiši glas
hranio mi je paranoju, koja je bila u najvećem stadijumu sada. Izašao sam iz
zgrade, Miša mi se nasmejao i mahnuo, a ja sam samo nastavio pravo, ne
razmišljajući ni o kome. Tačno je 17h. Ušao sam u Maderu, posmatram enterijer,
ambijentalnu muziku koja je tu samo da ne bilo tišine, starije ljude sa
ljubavnicama, ozbiljne ljude sa poslovnim predlozima i dubokim džepom. Sa
strane stajali su pingvini, mislim konobari, sa kiselim facama i crno belim
frakovima, bili su prava atrakcija. Prišao mi je jedan i postavio mi veoma
direktno pitanje:
-Imate li rezervisano, gospodine? – Izgubio sam
se u tom pitanju, prošlo je nekoliko sekundi dok nisam ugledao nju kako sedi i
maše mi.
-Sve je sređeno opusti se. – Rekao sam i prišao
njojzi. – Nadam se da ne čekaš dugo.
-Navikla sam ja na kašnjenje, zbog toga što
nikada ne kasnim. Ne brini se, sve je u redu. Video sam miks osećanja u njenim
očima. Preterana smirenost koja se kosi sa uznemirenošću, koje kakav strah. Seo
sam, i gledao je. Prelepa je, nisam imao argumenata, reči za komunikaciju,
sedeo sam i čekao da ona počne.
-Zorane vreme je da ti ispričam tvoju umešanost
u sve ovo.
-Zbog toga smo ovde zar ne. Slušam...
Molim šta se dešava. Budim se iza rešetaka, a
nemam ideju kako sam dospeo ovde. I gde je ovde kada bolje razmislim. Hladan
znoj se slivao niz čelo, a kapljice padale su u ritmu uzdaha. Prostorija je
bila 2x2, na uglu se nalazio krevet sa prašnjavom posteljinom. Pored kreveta
nalazio se malecni otvor na zidu. Kako sam dospeo ovde? Sećanje me je izdalo,
poslednji trenutak je bio u Maderi, krenuli smo da pričamo, i eto mene ovde.
Iznenada. Da li sanjam, s vremena na vreme uštinuo bih sebe da bi se probudio,
međutim, san je postala stvarnost, a stvarnost san. Sedeo sam na ćošku i čekao
svetlost na kraju tunela, i sve što je ostalo je šah-mat protiv najvećeg
šahiste u tri poteza.
-Ima li koga? Gde sam ja? – Pregledam džepove
nalazim račun iz Madere, neotkucanu kartu do Kragujevca, broj telefona kao i
potpis hitno i pismo od majke. Pismo sam raširio i naglas krenuo da čitam.
-Sine, pa gde si ti sine moj. Ne javljaš se,
otac i ja brinemo da li si živ. Nismo se čuli tri meseca, a ti znaš da si ti
naš sin jedinac, mi imamo samo tebe i ti imaš samo nas. Nemoj zaboraviti to.
Svrati sine, otac ti je nešto u poslednje vreme bolešljiv i traži tvoje
prisustvo. Nekim lekovima su ga kljukali, doktor kaže da je normalno imati
pritisak u njegovim godinama. A, mene sine muči reuma. Iskreno nema ničega
novog, mi starimo i to je jedina novost. Gledamo tv, jedemo, i razmišljamo o
tebi. Zvala sam te ali ti je mobilni isključen, pa ja rekla da ti pošaljem,
ruke su normalno pulsirale, a suze padale na priljave ulice. Dođi sine, što
pre. P.S. Pre neki dan svratili su neki ljudi, kažu rade sa tobom pa došli da
razgledaju malo. Nisam znala da radiš u poznatoj firmi, mogao bi da nam
ispričaš kada budeš došao.
Čitao sam, duboko urezane reči, i suze su mi
padale niz lice, a lice nekada mladalačko postade staro i naborano. Neki ljudi
su svratili kod njih, to mi je veoma čudno, veoma čudno. Razmišljanje prekide
odsjaj očiju sa druge strane rešetaka.
-Vreme je za izlazak. Pakuj si prnje i izlazi. –
Duboki glas izgovori rečenicu od koje se ledio krv u žilama. Otvaraju se vrata
od rešetki a ja zbunjen posmatram daleke obrise svetlosti u tami. Svaki korak
je odzvanjao, i svaki eho je imao svoj eho. – Zorane, Zorane. Pa, što dozvoli
ovo sebi? – Izgovori on, polusmoreno, a ja dok sam ga gledao, hteo sam da mu
odgovorim nešto krajnje drsko, međutim, iskontrolisao sam se na samom kraju.
Umesto njega ispitivao sam sebe, ali nisam dolazio do odgovora, odgovor bejaše
duboko ukopan u kamen podsvesti. Na izlazu iz stanice vratili su mi novčanik i
ličnu kartu. U novčaniku bilo je pet hiljada dinara. Kada sam ugledao svetlost
osetio sam se kao dete koje je tek progledalo, stavio sam lakat ispred očiju i
tako sam stajao deset minuta, dok se oči nisu navikle. Koračao sam kaldrmom
koja se prostirala od tačke A do tačke B. Svakim korakom dodirivao sam mesto
između pločica, ali nastavljao sam dalje. Kada sam stigao do odredišta, shvatio
sam da je ključ od stana trenutno samo želja. Ušao sam u ulaz, prošetao se do
ulaznih vrata, probao da ih otvorim, i u čudu sam posmatrao otključana vrata.
A, u stanu haotična scena. Sve razbacano, razbijeno. Fioke izvađene, dokumenta
po podu, keramičke šoljice uništene, svaki centimetar imao je deo đubreta u
sebi. Posmatrao sam sa suzama u očima ovaj vanvremenski haos, i pitao sam se,
šta se u suštini ovde dešava? Ko je taj koji vuče konce, i zašto sam ja vučen
od strane njega? Kakav sam ja faktor? Sve situacije koje se dešavaju,
prouzrokavele su umor, koji se javio u vidu sna. Legao sam i istog trenutka
zaspao. Neko vreme sam spavao, odmarao se u haosu, kada me je zvuk nepoznatog
telefona probudio. Otkud ovaj telefon ovde? Uzeo sam u ruke, i kao za inat
javio se.
-Dođi do Sava Centra za pola sata. – Izgovorio
je kompjuterski modifikovan glas. Nisam stigao da kažem ali prekinuo je vezu i
ostao sam sam, sa telefonom u ruci. U istom odelu izlazim napolje. Pri izlasku
još jedanput sam se osvrnuo da pogledam u kakvom stanju ostavljam stan, to nije
ni važno u ovim trenucima. Iskreno ne znam ni šta je važno, sve nekako gubi
svoj sjaj, i u očima čoveka i u očima lutalice vidim isti sjaj. Da li je
suština biti slobodan, neodređen po pitanju ičega, ili se stopiti u dogmu i
normu i kao i milion ljudi oko tebe živeti od danas do sutra. Ne znam kom stadu
pripadam, neću ni saznati nikada, taj osećaj imam. Sava Centar je ispred mene,
ali nikoga nema okolo. Čekajući počeo sam da zviždim različite melodije koje su
mi padale na pamet. Odjednom osetih ruku na ramenu, srce mi je zastalo i
okrenuo sam se. Izgledao je čudno, veoma čudno, kao svaki normalan čovek, samo
što je imao zelene oči koje su svetlele u mraku. Dok je pričao izgledao je kao
vampir, iz starih filmova i knjiga.
-Ti si Zoran. – Pitao je oštro, i bez imalo
osećanja.
-Da, ja sam. – Hteo sam da nastavim ali je on
hitro počeo da govori dalje.
-Moraćeš da pobegneš, negde da se sakriješ. Ja
da sam na tvom mestu ja se ne bih vraćao u stan.
-Mogu li saznati ko si ti, i ko me traži?
-Te informacije su irelavantne. Saznaćeš
vremenom, posmatraj vreme kao najvećeg protivnika. – Rekao je to okrenuo sam se
iza njega da pogledam nešto, vratio sam pogled njega nije bilo. U zemlju je
propao. Skenirao sam okolo da bih provalio kojim putem je otišao, međutim,
nestao je. Slabost i predaja kreću mi se kroz kičmu. Pokušavam da zaboravim sve
ove razloge mog bežanja, i da odgonetnem zagonetku koja me muči mesecima,
godinama, još pre mog rođenja. Ali, pitam se ko me juri? Kome sam ja dragocen?
Obični čovek, ambiciozan, sa nekim predznanjem? Isti kao svi. Svratiću do firme
da vidim, možda mi neko od njih da neki odgovor. Nadam se da imaju odgovor.
Upadao sam u konflikt sa alter egom, vodio sam dijalog sa svojom svesnom
stranom. Ništa nisam shvatao, neki pojmovi su mi katkad dolazili, ali
definisati pojam jednako je shvatiti suštinu, što nisam bio u stanju da uradim.
Prilazim kompaniji, kada ono nemoguće! Prizor koji sam ugledao ostavio me je
bez daha. Nema traga ničemu, posmatram kada ono ne završena zgrada Milkvor
kompanije. Prilazim k ulazu, kad ono unutra krš, đubre, raspad. Gledao sam
okolo, tražio sam razlog zašto je sve ovako. Zašto je u jednom trenutku sve
normalno, i onda se dese neke stvari koje poremete realnost. Neko se igra sa
nama. Uštinuo bih sebe u nameri da se probudim, ali ni san ne postoji u ovoj
zatamnjenoj realnosti. I šta sad preostaje, koji je smer lutanja mog. Pogledao
sam u džepu i našao ne overenu kartu do Kragujevca, mogao bih da odem, da
svratim možda shvatim neke stvari. Razmišljao sam da li da krenem odmah, ili
prvo da svratim do stana. Hodao sam, nisam hteo da me voze, želeo sam da
dokažem sebi da postojim. Ne obrijan, ne okupan, ne očešljan, sa divnim
depresivnim izgledom, to je moja trenutna situacija. Gde sam bio, šta sam radio
i gde sam sada? To su ta pitanja na koje odgovor moram dati, mada što više prolazi
vreme to više gubim nadu da postoji odgovor. Telefon mi zavibrira, stiskam
zelenu slušalicu i prinosim k ušima.
-Zorane, gde si? – Nepoznat ženski glas.
-Ko je to? Da li si to ti? Devojko u Maderi smo
bili zajedno, devojko!
-Zorane, gde si? – Izgovorila je i spustila
slušalicu. Gde sam ja, gde sam? Da li je ovo stanje besvesti, ili život? Gde
sam ja? Ulazim u zgradu, pretvaram se da mi je stalo do sebe, penjem se do
stana, otvaram vrata, kad ono, u stanu sve na svom mestu. Ni jedan mali papirić
na tepihu nije bio. Kao da nikada nije bilo prljavo. Sve je ovo delo nekog
podlog uma, prošaputao sam kivno, jer ne mogu razumeti. Ušao sam u kupatilo,
pustio hladan tuš na moje telo koje je gorelo. Prva kap me je rashladila,
uživao sam u beskrajnoj čistoti. Čist spolja a prljav iznutra, takav sam bio.
Uzimam torbu iz ormara, kada mi je torba već spakovana, u torbi nalazim
najosnovnije stvari za nedelju dana, uzimam je i izlazim. Gledajući kroz prozor
tramvaja srećem pogledom poznate ljude, sve njih ja znam odnekud, ali sad
pitanje je odakle, ili da li se to samo moja podsvest igra sa mnom. Što i ne bi
bilo prvi put. Shvatao sam ja da nisam shvatao, jer da shvatam sad bi znao sve
i još uvek bi bilo sve na svom mestu. Radio bih, zarađivao, našao devojku, potom
se oženio, imao poroda i tako. Klasičan život, a ovo što ja vodim je noćna
mora. Stigao sam do autobuske stanice, prišao šalteru i oktucao kartu. Nekako
mi je bilo poznato ovo sve, kao da sam u skorije vreme bio ovde, ali sećanje mi
je mutno, kao ravničarska reka, u svom najvećem zamahu. Krenuo sam ka autobusu,
dok mi nije korake prekinuo glas, koji je dozivao moje ime.
-Zorane, Zorane!! – Vikao je čovek koga nisam
poznavao. Trčećim korakom se približavao. Nosio je kaput i kapuljaču preko,
lice nije moglo da mu se vidi. – Nemoj da ideš u Kragujevac, nije trenutak. Oni
žele ti da odeš. Prate te, i kada budeš izašao iz Beograda ima da deluju. U
Beogradu postoje ljudi koji te čuvaju, kao što sam ja, na primer.
-Zašto bi mene neko pratio, čemu sav ovaj pritisak,
da li ti stvarno misliš da sam ja glup!
-Dokazaću ti da govorim istinu. Vrati se do
zgrade.
-Da se vratim do zgrade, pa da li si ti
normalan!
-Veruj mi, vrati se. Preko puta tvog stana, tvoj
novi komšija, ili ti komšije. Oni su ključ. Preselili su se preko puta tebe, i
prate te, svaki tvoj korak je isplaniran. Oni prave dokumentarac, pisanu
verziju, dijaloge, i ovaj sad razgovor se snima.
-Hoćeš da kažeš da sam praćen?
-Da, veruj mi idi do njih, shvatićeš neke
stvari. I znaj da oni imaju više ciljeve i od tebe i od mene, tako da se pazi,
jedna pogrešna reč i tebe nema, ti ne postojiš. Oni rade za čoveka koji povlači
konce, taj tvoj lutkar, zamišljeni crtač, on kroji tvoju sudbinu i prestaće
jedino ako ga ti sprečiš u tome, ne ako pobegneš kod svojih. E, primećujem
nešto, pogledaj onog čoveka iza mene u crnom odelu, sa bubicom u ušima. Kreni
ka njemu i pitaj ga nešto, u suprotnom ubiće me. Možeš li to da uradiš.
-Pokušaću... – Potrčao sam ka tom čoveku i rekao
mu.
-Reci svojima da znam da me pratite, i da me
očekuju uskoro dolazim.
-Ja ne znam o čemu govorite gospodine.
-Samo im to reci, i pazi se, imam i ja svoje
ljude. – Koja paranoja ne verujem, trčećim korakom ulazim u tramvaj. Samo je
pitanje vremena. Možda je ovo kraj, možda je ovo trenutak kada ću shvatiti sve
i jednostavno nastaviti sa životom. Prošlo je neko vreme. Nalazio sam se ispred
zgrade sa velikim adrenalinskim šokovima peo sam se do stana. Preko puta svog
stana nalazio se taj stan, u kome žive, voajeri, rušilaci privatnost. Nisam
kucao, nisam zvonio, samo sam povukao kvaku, i otvorio. Unutrašnjost i nije
bila toliko velika, samo što me je uplašila kolekcija diskova, na svakom piše
Zoran i različiti datumi. Pored diskova nalazi se kutija. Otvaram znatiželjno
kutiju, i shvatam da se unutra nalaze moje slike, hiljade njih, svaki moment
svaki frejm uhvaćen u svim dnevnim pozama. To me je već zabrinulo, ovo
zadiranje u privatnost nije nikako bilo zanimljivo. Preko puta diskova nalazio
se kompjuter. Verovao sam da ima nešto na njemu, palim ga i pre nego što se
upalio otvorio se video, lik je snimao sam sebe.
-Ako ovo gledaš, onda si shvatio sve. Da, tebi
se obraćam, Zorane. Kad-tad si morao da provališ, ali u suštini to je i bio
plan. Da li voliš da igraš igrice? Znaš Zorane ja sam zaluđenik za te stvari, a
ti, ti si moja omiljena igrica. TI si naš pijun, i sve što poželimo ti ćeš
uraditi. Shvatićeš uskoro i zbog čega. – Dva puta sam odgledao ovaj isti video.
To neko osećanje besvesti, menjalo mi je percepciju. Seo sam na fotelju i čekao
trenutak kada ću shvatiti zbog čega i kako. Noge sam podigao, prstima sam
lupkao po kolenu do trenutka kada sam čuo škriputanje vrata.
-I onda sam je uhvatio za kosu i rekao, devojko
ko si ti? – Govorio je niski čovek u ranim tridesetim.
-Hahaha... – Smejao se debeli i visoki lik koji
je bio sa njim.
-Mnogo je smešno i ja to kažem. – Rekao sam bez
ikakve dileme. Crni, niski čovek je rekao debelom.
-E, ajde izađi moram da obavim razgovor. –
Debeli je izašao. – Opa, očekivao sam ovaj trenutak. Zoran i ja u istoj
prostoriji, počastvovan sam. Kome mogu da zahvalim zbog ovoga.
-Nemaš ti kome šta da zahvaljuješ, već počni od
početka. Od samog početka.
-Ako ti tako kažeš. Ti Zorane misliš da ovo ima
dublje značenje, ali iskreno gledano, mi ne znamo to značenje. Mi smo samo agencija
koja je zadužena da prati tebe. Jedan čovek nam je prišao i ponudio nam je
dobar novac, a novac je univerzalni jezik.
-A, ko je taj čovek?
-Da li si siguran da želiš da znaš?
-Da li bi bio ovde da ne želim?
-Istina. Da li se sećaš čoveka sa autobuske
stanice. Nosio je kaput i kapuljaču i lice mu se nije videlo.
-Da, sećam se.
-Da li se sećaš da si ga sanjao, kako ti predaje
pištolj?
-Kako ti znaš to?
-Veruj mi, ja znam sve o tebi. E sad, pre nekih
četiri dana, izgubili smo kontakt sa tim čovekom. Nešto se desilo i jednostavno
smo te izgubili i stvarno nismo znali gde si bio. Probudio si se u zatvoru,
tada smo krenuli ponovo da te pratimo. Četiri dana bio si u stagnaciji, i tvoja
podsvest je pokušala da zaboravi to.
-Možeš li mi pomoći da se setim.
-Ja ti već dovoljno pomažem, a sad idi. Dovoljno
sam ti rekao. I da, savetovao bih ti da ne ideš u Kragujevac, ali znajući tebe
otići ćeš tako da srećan put. – Izašao sam bez pozdrava. Život postaje
samo slika iz profila, nedovoljno poznata da bi joj pogledao u oči. Da li ja želim
sve ovo, kako da prekinem? Gde da odem? Nekako pitanja shvatam kao odgovore, ali
odgovori ne objašnjavaju pitanja već stanje svesti izrečenog. Sloboda, e to je
već iluzija, preterana iluzija sa jednim jedinim ciljem da te zavara, da pomisliš
da si izvan sistema izvan kutije, ali vremenom iz iskustva shvatiš da je i
sistem u nekom svom sistemu, i da izvan kutije postoji još veća kutija. I šta
je cilj, zbog čega postojimo, da li smo mi društvena bića? Ipak na kraju
ostajemo sami sa sobom, koliko god da smo voljeni, i da volimo krajnji rezultat
je samoća. A zašto se ljudi plaše samoće, plaše smrti, prekidom svesti postaješ
jedinstven.
Izlazim iz zgrade. Opojni topli vetar krišom mi
je dodirivao obraze koji su bili hladni od stresa. Krenuo sam ka autobuskoj
stanici, ponovo, sada me niko neće vratiti. Stižem do stanice, iscrpljen,
veseo, nasmejan spolja a iznutra uništen. Mobilnim telefonom želim da javim
svojim da dolazim, međutim, niko se ne javlja. Gde li su? Rekli su da ne izlaze
često? Možda im se nešto desilo? Pitanja su iskakala, kao zečevi iz žbuna,
neartikulisano trčeći na sve strane. Ulazim u autobus, još samo treba stići.
Prolaze mi kroz glavu razgovori sa ljudima u poslednje vreme. Svi razgovori su
mi došli glave, na kraju moram samo verovati sebi, jer sam ipak sam sebi
najiskreniji. A, možda i sebe lažem. Krenuo sam ne znajući, šta me očekuje, i
da li me uopšte očekuje nešto. Posmatram kroz prozor, divne pejzaže ispresecane
nebeskim svodom. Prelepa prostranstva pod uticajem ljudske ruke, traktore na
livadama, devojke u baštama, svi mašu kada vide autobus, svi su srećni zato što
nisu svesni. I ja sam bio srećan dok ništa nisam znao, a sada kada znam sve da
li vredi živeti? Sećam se starih dana, mladost je bila proćerana, ali docnije
sam saznao da ništa ne postoji da sam ja igrica, tako da je ambicija na nivou.
Mogućnosti koje sam imao bile su beskonačne ali i beskonačnost ima svoju
krajnju tačku, samo je pitanje da li ćeš je doseći za života. Posmatram ljude
oko sebe, sve ih poznajem, ali odakle, u kom trenutku svog života sam išao
okolo i upoznavao ljude.
Jao! Ne verujem, moj prijatelj, moj drug. Sa
strane je sedeo drug iz detinjstva, nismo se odvajali, ali život je doneo neke
nove trenutke. On je ostao u Kragujevcu a ja sam otišao u Beograd. Ustao sam sa
svog mesta i seo pored njega, a on me ne konstatuje.
-Mare, sine! Ja sam Zoran, šta je sa tobom
čoveče. – Okrenuo se namršteno i pogledao me je. Nije verovao, klasično
ljubljenje tri puta. Izgledao je kao da je bio ljut, tražio sam razlog,
skenirao sam prošlost i koliko se sećam rastali smo se u miru, mada znajući
kako je moj mozak istripovan, ne bi me čudilo da izmišlja sopstvenu realnost
koja mi više prija.
-Zašto si došao Zorane, zašto ideš u Kragujevac
kada ti je rečeno da ne ideš? Morao si da prekršiš obećanje.
-Kako ti znaš to! Kako ti znaš to! – Počeo sam
da histerišem.
-Znaš li ti da si nam potpisao mrtvu presudu
sada! – Rekao mi je. Cimanjem se pomeram, anksioznost na ivici sa epilepsijom.
U tom trenutku svi se okreću i gledaju i kao da me prekoravaju pogledom. Kao
zombiji ispranih mozgova, gledali su me i kao da su govorili svi jednu istu
stvar. Veoma neprijatna situacija, ali dozvolio sam sebi da iskuliram. Sumnjam
u svoju labilnost, vraćam se na svoje mesto, tresem se. Strah preovladava,
zenice idu levo desno i skeniraju situaciju. Paranoja se sve više hrani
pogledima. Gubim razum.
Stigao sam. Mučnu vožnju prekinuo je zvuk
kočnica, kada je autobus stao svi su se vratili svojim životima ne primećujući
ko sam ja, i da sam uopšte tu. Svi su krenuli da izlaze, ja sam sedeo i čekao,
da svi izađu. Dugo nisam bio ovde. Koraci po Kragujevačkoj rastresitoj zemlji
menjali su percepciju u čoveku. Hodam po ulicama koje me podsećaju na stare
dane, na trenutke vredne sećanja. Sve sam to zatvorio, sva ta sećanja leže
zatvorena u kutiji prošlosti, i tek sada kada prolazim kutija se lagano otvara,
i pokazuje svoj sadržaj. Odlazim do kuće roditelja, izgledala je isto kao i
uvek. Gledam je ukopan, ali strah mi ne dozvoljava da pređem prag. To je sve zbog
straha ali i želje, plašim se pogleda, a želim da vidim, plašim se prekora, a
želim raspravu, plašim se najgoreg, a želim neki bolji svet. Kočnica je u glavi a ne u nogama. Skupljam hrabrost i prilazim braon
drvenim vratima, pritiskom na zvono ispuštaju se zvuci koji golicaju prošlost,
i bude sadašnjost. Sećam se slika, sećam se nekog doktora koji sedi pored mene,
sećam se nepoznate devojke. Magla je u meni, izbacujem je lagano, ali ona se
hrani mojim strahom, i sve dok se plašim neću moći da se setim. Sekunda prođe,
a u drugoj sekundi stojim pred vratima i još uvek čujem zvuk zvona. Niko ne
otvara, bespotrebni pokušaji zvonjave ne otvaraju vrata. Čekam, prislonio sam
uho na vrata, prisluškujem ali čujem samo šumove, strujanje vazduha u praznom prostoru.
Gde su beše držali ključ, a da, ispod praga. Predvidivi su, ključem otvaram
vrata.
Prelepi miris starog doma. Krećem se hodnikom
mladosti, posmatrajući svoju malenkost, život je previše kratak. Svako mesto,
svaki predmet u ovoj kući ima svoju priču, koja je mnogo duža od ove priče, na
primer. Ulazim u dnevnu sobu, i prva reč koje se setim kada ugledam prozore, i
sofu, svitanje. U mojem naručju ležala je devojka koja je uz svitanje ljubila
mene, i ja sam nju. Seo sam. Gde su? Plašio sam se svega, nešto se događa,
svaki trenutak me pogađa. Pokušavam da pričam sam sa sobom, da ne bih bio lud,
da ne bih bio lud. Sve je ovo Pakao, Satanin gnev. Drži me u šaci i ne pušta
me, slažem mu se uz ruku. Veoma čista struktura kuće, vraćala me je u prošlost
kada su me kažnjavali time što ću pet puta usisati kuću, uzduž i popreko. Još
uvek su ostali pravi čistunci, zarobljeni u svojem enterijeru. Umor me
savladava, ustajem i zanosim ka svojoj sobi. Ulazim u sobu, ležem na krevet i
nestajem. Stapam se sa jastukom i dušekom.
Neko ulazi. Probudilo me je otvaranje vrata.
Adrenalin i nervoza preovladavaju u meni, sačekaću još malo, nije još uvek
vreme, stari su ne želim da ih prepadnem. Očekujem trenutak, osluškujem:
-Ti ne bi shvatio koliko sam ja ponosna na
njega, sreća je što imamo njega za sina. – Majka je sa osmehom na licu
govorila.
-Dobro, samo mora da me sluša. – Otac je strogo
rekao. – Moraće malo da se nauči disciplini. Mene je moj otac...
-Nemoj ti njega kao tebe tvoj, mora neko
prekinuti batine, i šibe. Više nije takvo vreme, sada se razgovara sa detetom,
a ne dresira se. Veruj mi predodređen je on za velike stvari.
-Prvo treba početi od malih stvari.
-Plašim se da ne poludi. – Zabrinuto će majka. –
Svakog dana pokazuje sve više karakternih osobina kao moja sestra, ona je sada
u ludnici.
-Nemoj da mešaš, sestru i sina. Drugačiji su oni
kalibar, jeste tvoja sestra bila genije, Zoran nije došao do tog stepena
genijalstva.
-Kuc, kuc. – Kucnula je o drveni sto. – Da ne
čuje zlo.
Pomno slušam dat razgovor i ne ulazi mi u glavu
zašto razgovaraju o meni. Nešto se dešava, rešio sam da izađem da ih iznenadim.
Polako sam izašao iz sobe i javio se.
-Šta! – Slika se zaledila. Gledam roditelje
svoje, u svojoj mlađoj verziji. Ovo je veoma čudno, gledam ja njih, gledaju oni
mene ali me ne znaju, ne prepoznaju. Neprijatna situacija, strah im vidim u
očima. Šta sada da radim. Reči ne izlaze, zanemeo, prebledeo pokušavam
sagledati realnost. Mati kad me je videla počela je da paniči.
-Lopov, lopov! Pomoć, sad ću da zovem policiju.
Aaaaaaa!! – Otac je smiruje, i prilazi meni.
-Ko si ti? Šta ćeš ti ovde?
-Pa ja... – Nisam znao šta da kažem. – Ime mi je
Zoran, i ja sam krv vaše krvi. Vaš sin.
-Da li vi mislite da možete mene da pređete?
Znate li vi da naš sin ima 10 godina?
-Prepoznajte me duhovi prošlosti. – Podigao sam
ruke, kao u mjuziklu kosa, kada pevaju Let the sunshine in. – Sin vaš stoji
pred vama, evo dokaza. – Vadim ličnu kartu, a na njoj piše moje ime i prezime,
ime oca, godina rođenja, sve identično.
-Ja znam da je ovo nameštaljka. – Poče otac
smireno da govori. – Mogli bi ste da izađete napolje i da ostavite normalnu
porodicu da uživa u miru. – Stajao sam kao ukopan. Gledao sam ga, mokrim očima.
Okrenuo sam glavu i video kalendar. 1995. godina je. Kako je moguće! Došlo mi
je da se razderem, Bogu, Đavolu. Šta želiš od mene! Istrčavam iz kuće i sedam
na travu. Saginjem glavu i suze same kreću da padaju, ja se nisam suzdržavao.
Dosta mi je više! Odjednom majka mi prilazi, hvata me za rame. Osećam majčinu
toplinu na sebi, kada je rekla.
-Zorane, ja ti verujem!
Klik, blekaut, vratio sam se. Poznati enterijer
gušio mi je percepciju. Okretao sam glavu, tamo-vamo sa željom da primetim
nešto, ali sve se ovo desilo u deliću sekunde. Da, nalazim se u Maderi i pored
mene sedi nepoznata devojka. Primetila je da sam uznemiren, a kako i ne bih
bio. Proširena mašta u treptaju oka.
-Zorane, šta ti je? Slušaj me, krenula sam da ti
pričam nešto.
-Izvini, desilo mi se nešto. U treptaju oka
preživeo sam nekoliko dana, svaki trenutak delovao je stvarno.
-Ne mogu da verujem, već su krenuli sa tim.
Moraću da požurim da ti ispričam sve.
-Objasni mi molim te, želim da znam šta se
dešava.
-Ne smeš videti gospodina Milkvora. To moraš
izbeći po svaku cenu. Ako se ti i on sretnete nastaće haos, haos u ogromnoj
razmeri, i niko neće moći da spreči to. Moraš znati, Zorane, da je sve ovo već
isplanirano, da čovek u kaputu sa kapuljačom, već zna sve. Ja sad prelazim
preko pravila, i govorim ti ovo, u suštini, moguće je da će me likvidirati
posle ovog razgovora, ali iskreno mislila sam da bi trebao da znaš. Ceo tvoj
život je evidentiran, sniman i kontrolisan. Sve ljude koje poznaješ, koje
posmatraš, svi ti ljudi su deo toga, i znaju za tu igru. Svi osim tebe. I svi
imaju udeo u tome.
-Smem li te pitati nešto, a zašto ja? Ko sam ja
u ovom svetu da se sve vrti oko mene?
-Volela bih da mogu da ti odgovorim na to
pitanje, ali sve to je državna tajna, tajna zbog koje bi ljudi ubili, i već su
ubijali. Tako da što manje pitanja postaviš, to je bolje. Samo me poslušaj,
nemoj se videti sa Milkvorom.
-Dobro, poslušaću te. – Ne znam što sam to
rekao, verovatno da bi joj bilo bolje, nisam želeo da paniči. Naravno da ću se
videti sa Milkvorom, ako on ima veze sa ovim, moraću da rešim sve.
-Zorane, ti imaš sopstveno mišljenje i to je ono
što te čini drugačijim, i to je ono što oni ne znaju. Upotrebi to protiv njih.
– Ustaje i odlazi, a ja osećam neodoljivi osećaj straha pomešanim sa emocijama.
Sve je praćeno, sve je to život. Da li je dovoljno biti samo jedna video kaseta,
sa početkom i krajem? Sve je bilo stvarno, i sve me navodi na to da nemam kud.
Loše se osećam znajući da sam ja, čovek, čija je suština individualnost, praćen
i kontrolisan. Na kraju ostaje samo ćutanje. Sedim u Maderi i sanjam, sanjam na
javi, ako je java san, onda sanjam u snu. Onda ni san ne postoji već realnost
zavisi od toga. Padaju mi na pamet razne ideje. Razmišljam o tome da okončam
sebi život, da zatvorim ovaj pasus i da nestanem iz ovog sna u neki drugi san.
Ali, sada dolazim do trenutka kada se pitam da li o samoubistvu razmišljam ja
ili neko drugi preko mene. Ako, je sve ovo deo plana da se ubijem, onda neću
dići ruku na sebe.
Pokreti postaju mlitavi. Hodam ulicama znajući da su svi bili samo
maske, talentovani glumci, nijednog iskrenog čoveka upoznao nisam. Počinjem da
gubim razum, polako ali sigurno, možda je i to deo plana. Anksiozan sam,
depresivan, paranojičan, živ a mrtav, i posle svega, pokušavam da ostanem svoj,
da ne prekoračim granicu, a sad bi stao na ulicu i vrištao i sveg glasa. I ja
sam lakoveran dozvoljavam da me neko uverava u nešto što ne verujem. Teram sebe
da ne verujem u to, ali nažalost, realnost je drugačija ako uopšte postoji
realnost. Jedino što preostaje je da odem do stana, zatvorim se u kuću,
zaboravim da postojim, vremenom će I mene zaboraviti. U sedećem položaju, hodam
nesvesno a gde sam u nekoj drugoj dimenziji koja je samo meni bitna i zavisi
samo od mene. Nadam se. Sutra je novi dan, za sve ostale ali za mene ne. Nema
više ničega novog, sve je staro zapisano u knjizi, u knjizi sudbine u kojoj su
početak i kraj isti, a ovo između ne bi trebalo ali u suštini sve je to
određeno već.
Budim se. Tek sam ustao I još uvek mi se spava. Ne znam da li da izbegnem posao danas ili ne. Ma moraću da odem pa šta Bog
da. Šetam se po stanu i razmišljam šta mi je činiti. Kako mrzim ovaj život,
ovaj vazduh koji dišem, sve ljude koji su okrenuti ka meni. U suštini, moraću
da se suočim sa tim problemom, jer taj problem rešava sve ostale probleme.
Spremam se na jedvite jade i izlazim iz stana. Jutarnji vetrić pomerao mi je
kosu. Vazduh je bio gust i suv. Istim ulicama hodam celog života, a tek sad
primećujem izraze lica kod ljudi. Konfuzno deluje, veoma konfuzno. Krišom
posmatram poglede, streljaju me njima, dozvoljavaju sebi da unište tuđi život,
jednim pogledom, samo jednim pišljivim pogledom. Ponašam se prirodno, ali
paranoja se oseća i ne mogu pobeći od nje. Prošao sam pored Miće znajući da je
i on deo igre. Primetio sam mu izraz lica, drugačiji je. Prišao sam liftu,
pozvao ga. Uzbuđen sam, lift je stigao. Zvuk otvaranja me je presekao. Ušao sam
u njega, i pogledao kameru u gornjem desnom uglu. Gledao sam je radoznalo, sa
velikom dozom koncentracije. Ja to više ne posmatram kao kameru, već kao obično
oruđe, kao na primer kašiku. To je ipak bio ključni trenutak u mom životu,
kamera je vodila svaki trenutak, svaki trenutak. Izašao sam iz lifta, i krenuo
ka kancelariji. Usput sam video Biljanu:
-Zorane, pa gde si mačko. – Rekla mi je i
napravila je izraz mačke i mjauknula je. Nisam je ni pogledao samo sam prošao i
ušao u kancelariju. Zaključao sam se i seo na fotelju. Opustio sam se, do
trenutka kada sam čuo kucanje na vrata, direktor je stigao. Krajnje je vreme.
Ustao sam, otključao mu vrata i vratio se na fotelju.
-Pa, gde si ti. Nema te. Zaboravljaš da uskoro
dolazi gospodin Milkvor i da imaš zadatak koji je od velike važnosti.
-Važnosti prema kome, prema meni ili prema
njemu.
-Šta pričaš.
-Zanima me do kog trenutka ćeš se pretvarati da
ništa ne znaš. – Ustajem i prilazim mu. – Do kog trenutka ćete me svi lagati.
Ne mogu više da izdržim!
-Šta ti je Zorane? Kako si?
-Šta mi je? Šta mi je. Čekaj da razmislim, ceo
moj život se srušio od kada sam ušao u ovu kompaniju, shvatio sam da sam običan
pijun, da me posmatraju, da me kontrolišu, i takođe, da si ti među njima.
-To ti je rekla ona kučka, zar ne. Znao sam da
je treba ubacivati u projekat. Ti se ne pitaš, ti nisi niko i ništa. Ti si
zajednički projekat bogatih ljudi, i kada bude bilo potrebno samo ćeš puf,
nestati. I izabraće novu žrtvu. Tako to ide, ne može se protiv toga.
-Da li si siguran? Kad dolazi sutra Milkvor?
-Ranom zorom, na aerodromu. U privatnom sektoru.
-Dobro, neću ga dočekati.
-Ti stvarno misliš da ti odlučuješ o tome.
-Ja samo znam, da me niko neće sprečiti da
uradim ovo. – Gurnuo sam ga. Udario je glavom od ivicu stola i pao. Prošlo je
tri sekunde gledao sam sebe, kako sam gurnuo čoveka, sagnuo sam se da proverim
puls, ali nije ga imao. Šta sada da radim? Ubio sam čoveka. Panika i paranoja
me vode daleko, daleko. Mokre ruke od hladnog znoja, ulivale su mi nervozu.
Pokušavam da rezimiram situaciju ali ne ide. Ubio sam čoveka, zašto sam to
uradio? Da li sam ovo ja uradio ili neko preko mene? Da li se kajem? Ne znam
trenutno sam u delirijumu, u beskrajnoj čamotinji. Susrećem se sa
svojom senkom, a senka se ne vidi. Beskrajnim lutanjem označavam kraj svega, a
sve kompleksno u ćošku vreba, prati me i želi da mi dokaže da sam ja, i da sam
ovim činom prestao da postojim. Prestao sam ja davno da postojim, u trenutku
kad sam se rodio, i ugrabio prvi zalogaj vazduha, i šta je krajnji cilj.
Odsustvo duše, beskrajne čamotinje okačene da lebde oko tebe a da ne budu u
tebi već da te podsećaju na prikrivena sećanja označena u tvojoj glavi kao
sećanja pomahnitale i zle sudbine. Sve što postoji ima svoju sudbinu, možda je
moja sudbina bila da ubijem nevinog čoveka, govorim nevinog, a on je sve samo
ne nevin, ali kako objasniti članovima životnog suda, da je nešto moralo da se
desi radi masovnijeg dobra. Život u koprivama, to je život moj, beskonačni osećaj
zla i dobra, u kojem dobro postaje zlo vremenom, a zlo postaje još veće zlo dok
ne akumulira i ja ne postanem hrana za crve, ostavljen bez korice hleba. Kraj
je počeo u trenutku kad sam gurnuo zlog, ali pred zakonom nevinog čoveka radi
svoje satisfakcije.
Šta sad da radim, kako da objasnim da se sve ovo desilo slučajno i da ja
nemam veze s tim. Kako da objasnim sebi da to nisam hteo da uradim. Ostalo je
jedino da pobegnem, daleko u potop, u svet, u svest, tamo gde Đavo kroji
sudbinu a Bog te gleda, tamo gde su zamenjene uloge. Ostavljam sve i nestajem daleko u budućnost. Ukopan u svoju prošlost,
pokušavam da koračam i da gledam ljude kao i uvek, bez obzira na ovo što sam
uradio. Guram
se, probijam se, nestajem, posustajem. Gledam ljude i njihove face, kada shvate
da neko menja zakon trenutne situacije, i umesto da normalno hoda, probija
horizonte i bori se za sigurnost. To su uplašene face, začuđene face, lica bez
oblika, osmesi bez iskrenosti. Pretrčavam sudbinu, stižem do sopstvenog cilja,
a cilj je izaći iz Sataninog gnezda. Istrčavam napolje, grabim vazduh kao da je
to poslednji udisaj, ali daleko je od toga, sam to znam ali ne verujem u to.
Stojim okrenut leđima ka svetu, ka sebi, ne shvaćen u ovoj generaciji, zlih,
pohlepnih i okrutnih ljudi. I ja sam takav, priznajem, ali ja priznajem a drugi
zaborave pa se upale, i postanu ne savladivi u gradu bitaka. Seo sam, umoran od
svega. Gledam potisnute želje za drugačijim životom, gledam ljude koji
izgledaju kao ptice koje ne znaju kako je leteti i vinuti se u nebo, postati
slobodan. Oni ta krila čuvaju za sebe, a vremenom zaboravljaju i da imaju
krila, rekao bih im ja, al u njihovim očima bi bio još samo jedan ludak, koji
nema šta da radi pa se meša u tuđe živote.
Jedino što preostaje je da pobegnem, ali gde, kuda i zašto. Možda je i
ovo trebalo da se desi, možda je i ovo zapisano u knjizi sudbine koju su
napisali obični smrtnici krvavim rukama i pozlaćenim prstima. Okamenjeni aktovi
prolaze mi kroz glavu, sistem vrednosti ne staje, da li vredi pobeći, da li
vredi shvatiti. Šetam, hodam, trčim sve radim samo da zaboravim, da ne
posustanem, ali prate me, vidim da me prate. U svoj ovoj zavrzlami telefon
pusti zvuk u beskrajni prostor, i dade mi do znanja da neko ipak želi da čuje
glas bednika i nitkova.
-Da. – Rekao sam besno.
-Pa, ti nisi normalan čovek! Imao si sve, pička ti materina, I sve si
bacio u vodu. Sve!
-Čekaj ti hoćeš da kažeš da sam imao sve. Daću tebi sve, ako me ostaviš
na miru I pustiš da živim svoj život, po mojim pravilima.
-Kasno je za to, imaš dve mogućnosti. Ili da se vidiš sutra s Milkvorom
ili da budeš optužen za ubistvo. Odluči sam. – Bes se slivao niz vene. Želeo
sam da bacim telefon, ali hteo sam da čujem do kraja sve. – Sutra u 10h ujutru,
dolazi Milkvor. Ako te ne budem video, najebaćeš.
Prekide, i šta sad? Kako da shvatim sve ove pretnje? Videću ga i
završiću s tim. Hodam ulicama kao muva bez glave, ostavljen sam, al’ sa svima.
Paranojičan, istripovan, osećam težnju za smrću jedino to preostaje. Šta mi je
raditi. Ako raširim krila neću pasti, shvatio sam, to je jedino rešenje. Zvaću
Đavola da mi pomogne, Satanu. Lutalica postajem, ali lutalica sa ciljem.
-Čoveče, treba mi tvoja pomoć.
-Reci, šta ti treba, samo brže malo.
-Možeš li da mi daš pištolj, potreban mi je.
-Naravno. – Prekinuo je.
Posežem oružjem, to je jedino što mi treba u ovom trenutku, videću sutra
je l’ će mi trebati ili ne, u svakom slučaju, bolje je da ga imam. Devet je
sati, ogromna tmina se vidi, samo besprekorno sijaju svetiljke i pokazuju nam
put, ka nesretnim bunarima, i nesigurnim poljanama, koje vide i slepci koji
tumaraju okolo bez osnovog čula. Sad gledajući s ove tačke gledišta voleo bih i
ja da sam kao oni. Šta će mi oči, da ih nisam imao ne bih ni patio toliko, ne
bih video čoveka samim tim bi se osećao lepše. Totalan mrak bi bila jedina
putanja, jer kad je čoveku mrak lakše dođe do svetla neg’ obratno.
Evo ga stiže. Imao je na sebi crni kaput I kapuljaču. Lice nisam mogao
da mu vidim. Prišao mi je, dao mi je pištolj I otišao je. Setio sam se ove
scene iz sna, neke stvari se ne mogu promeniti.
Pokušavam da objasnim sebi da ovaj pištolj ima svoju namenu, ali jedino
što osećam je beskrajna paranoja, koja ledi krv u žilama. Ulazeći u stan,
shvatam da moja potraga staje ovde, i da će sutra sve da se zna i sve da se
dobije ili izgubi. Stvaljam toplu kupku da opustim malo sebe, ali ne uspevam
džaba, jedino što može da mi pomogne je vreme koje teče toliko brzo da počnem
da starim u sekundi. Osećam svaki deo svoga tela kako se trese, hvata zalet i
pada, a padanje označava suštinu svega. Pokušaću da oka sklopim i se nadam da
ću zaspati dubokim snom. Drži me pomisao da ću se možda uspavati, i prespavati
dolazak.
Budim se devet je sati. Naglo ustajem i pripremam se za jutarnju
liturgiju na aerodromu. Obukao sam svoje svečano odelo, gledao se u ogledalu
kao da mi je ovo poslednji put da gledam svoj odraz u staklu. Izlazim iz zgrade
uzbuđen, ali ne toliko koliko sam mislio da ću biti. Znojne žlezde su se
aktivirale čim sam izašao, i novo svečano odelo osetilo je znoj mojih predaka.
Ulazim u taxi, govorim da me odveze, a usput razmišljam i gledam s prozora
velike zelene površine kao da ih gledam poslednji put. Osluškujem zvuke,
neprijatno mi je, trema, strah, ne znam kako da nazovem ovo sve, nije ni bitno,
bitno je rešenje problema, a rešenja nema. Stigao sam, plaćam čoveku njegovu
rentu, častim ga, i izlazim iz automobila. Pri izlasku pogađa me vetar. Osećam
svaki atom koji struji i prolazi kroz mene. Ispred aerodroma stoji, čovek u
kaputu i kapuljači. Znam ga i on zna mene. Prilazeći mahinalno razgledam okolo
tražeći neki izlaz, ali izlaza nema to je samo bespotrebna fiksacija u mojoj
glavi.
-Stigao si, napokon. Hoćemo li krenuti. – Kiseli osmeh smo podelili
jedan drugom, ali ja znam da je taj osmeh samo maska uzajamne mržnje I
kontrole. – Kreni sa mnom. – rekao mi je. Vodio me je do piste, do privatnog
dela gde ne može kročiti obični smrtnik. Nismo ni prolazili neke kontrole, samim pogledom su nas puštali da idemo
dalje. Stigli smo na pistu sada jedino što preostaje je čekati. Ponudio me je
čepovima za uši, rekao je da je veoma bučno i da će mi trebati. Uzeo sam ih i
stavio, nisam hteo da budem sumnjiv. Čekali smo, dosta dugo, kasnio je gospodin
Milkvor. Što je više vreme prolazilo sve sam se više nervozio. Ćutali smo, niko
nije rekao ni reč jedno pola sata. Čovek je razbio monotoniju.
-Evo ih dolaze.
I uskoro su i došli. Video sam avion na horizontu koji se približava i
priprema za sletanje. Sam čin sletanja je prelep za gledanje. Trenutci postaju
sati, sati postaju večnost, gledajući čeličnu pticu kako svojim krilima sleće
na postolje večnosti. Prilazio je ka nama trenutak se približava, a ja očekujem
neočekivano. Avion se približava, staje, i sad je pitanje vremena. Odbrojavam
sekunde, želeći da se smirim i zaboravim ovo sve, ali osećanje je veće od
straha. Otvaraju se vrata pakla, i prvo izlaze pet telohranitelja, i šta!!!
Gledam I neverujem. Moju maštu su presecali razni razlozi, ali ovo što
sam video poremetilo mi je percepciju. On izgleda kao ja. Ja izgledam kao on.
Isti smo. Prišao mi je I na srpskom rekao:
-Napokon smo zajedno. Ja sam došao u Srbiju da vidim tebe, i zbog toga
sam i napravio firmu ovde. Moram ti reći nešto Zorane, ti si lud. Sve ovo je
deo tvoje mašte, ništa ne postoji, ne postojiš ni ti, a ja sam ti ako shvataš
šta hoću da kažem. Ja sam zahtevao da te prate, da bi znao sve o tebi, jer
znajući sve o tebi znam sve o sebi. Ja sam naredio svima da te dovedu ovde , ja
sam kontrolisao tvoj život jer si ti previše slab da kontrolišeš sebe. Ti si
niko i ništa i nikad nećeš biti neko.
Kao munja pre kiše, bes me je udario u glavu. Posmatrao sam svoj lik,
svoje ja, kako nestaje u ovom obliku I zauzima beskrajne trenutke. Shvatio sam
zašto imam blekaute u kojima se ničega ne sećam. Ne sećam se samo zbog jedne
stvari, zato što me je on kontrolisao u tom trenutku. Sada mi je sve jasno. Ja
u tom trenutku vadim pištolj uperim mu u glavu i bum, pucanj se čuo sa svih
strana pada gospodin Milkvor u mome telu, i u istoj sekundi ja osećam dodir
olova sa mojim unutrašnjim bićem i padam. Smrt je slatka kada znaš zbog čega se
desila. Padam u lokvi krvi zabrinut, zbrinut, još uvek živ ali ne zadugo. Iz
ležećeg položaja padam u dubok smeh i to me vodi u visine i nastade mrak, ništa
više ne vidim sve prestade da postoji. Niste ovo očekivali zar ne. Jedino što
vidim su poslednji izrazi lica ljudi koji su me okruživali nisu ovo očekivali,
ili jesu. Možda je to i bila suština, možda je ovo moja sudbina, bez obzira na
sve gotovo je sad. Ili možda i nije. Polagano ustajem, umire on, umirem i ja, ali
ipak ustajem. Nevidljiv sam, možda zato što se ovo uopšte nije ni desilo, i
shvatam na kraju. Sve je ovo fikcija. Ja nisam ni postojao, ovo je sve san.
Razgledam okolo i kao da se ništa nije desilo, otporan sam bio na sve. Oni su
kontrolisali mene, ja sam kontrolisao sebe, i sve što sam zamislio bilo je
stvarno, stvarno za mene, stvarno za njih. Možda su oni i znali da su deo sna,
ali to je bila jedina java za mene. Uskliknem, shvatam, i padam.
Nisam ovako zamišljao kraj. Svetlost, mi zapara pogled. Nalazim se u
beloj sobi, previše beloj, za moj ukus. Razgledam okolo, ja ležim na krevetu,
budan, zdrav, drugačiji. Gde sam? Jel ovo isto fikcija, da li je ovo stvarno?
Pitam se, oh, pitam se. Ulazi u sobu neki čovek u belom mantilu, rekao bih da
je doktor, i jeste bio je. Šta više to je direktor.
-Direktore, jeste li to vi. –
Pogledao me je uzbuđeno.
-Budni ste, probudili ste se.
Gospodin Milkvor se probudio.
-Otkud ja ovde reci nešto pobogu!!
-Vi ste ovde zato što ste imali
srčani udar, u komi ste bili godinu dana.
-Šta, što si me nazvao Milkvor.
-Gospodine Milkvore, šta vam je,
kako ste je l’ ste dobro.
-Ja nisam Milkvor ja sam Zoran šta
vam je.
-Ne znam ja gospodine o čemu
govorite, kakav Zoran.
Zoran, Zoran sam ja. Ko sam ja?
Zašto, kako, zbog čega? Ja sam Zoran, ja sam Milkvor!!! Da, to sam ja!!
Nestašna zora, svitanje i kraj.
Gledam sebe, i pitam sebe, ne pitam se, već pitam sebe, da li je suština u
kraju ili početku. Osećam se drugačije, i jesam drugačiji, veoma drugačiji!!!