петак, 28. децембар 2012.

DA LI TE RUKE BOLE OD ĆUTNJE, ILI SI SPREMNA DA KAŽEŠ NE!


DA LI TE RUKE BOLE OD ĆUTNJE,
ILI SI SPREMNA DA KAŽEŠ NE!

Pronađi me,
Na mestima gde ne postojim,
Na kojima tanani glasić mili iz ugla,
Tražeći dušu u svakom prolazniku.
Ljut je, duh sedeći njiše,
Njegova se tananost pretvorila u tamu.
Na zidu katedrale sudbina piše,
Misao vratila se u obliku kiše.

Na besnom papiru tajanstveno stoje,
Reči koje pišu se skrivene uz jutro,
Dok blistavi zračak ne postane vezan,
Za zanos zamišljene romanse.
Zaboravi na skriveni poziv,
Recituje čovek glasno,
Na kaputima delovi paukove mreže,
Ne dozvaljavaju im da beže.

Da li želiš biti sakrivena između izgubljenih ljudi,
Koji u sebi ne nose ono što tebe pokreće?
Pećina zove te da se povinuješ,
Da li ćeš uspeti da se odupreš,
Željama smirenih svetiljki
Na mrtvoj i opustošenoj ulici,
Ili ćeš očima punim nade,
Tražiti nešto duboko u sebi
Što pokreće i druge,
I daje razlog ucveljenom životu,
Da skrene sa puta...

Bar jednom, pre samog kraja.

субота, 24. новембар 2012.


ZVUK

Zvuk, kao bezbroj pisama koje vetar piše, ljubavnicama i pesnicima. Mističnim kolutovima, šiljate stene podsećaju na mir. Sakriven u bašti plodova, sedeo je i zapisivao reči. Pretvarao misao u san. Zbog čega ih je stvorio. Da li zbog sebe ili zbog toga što je priroda pripremala njemu dugogodišnje prijatelje. Postoji naravno svet u kome se sve vrti oko njega. Naravno, da je on bolji od ovog. Bar je on tako mislio, dok je pisao. No kraj ga je naterala da se zamisli. Da zaboravi.
            Zašto ovo nije tragedija? Zbog čega bi ubio delove, kada bi mogao da preuzme sve na sebe. Svet ravan ludilu, takav mu je trebao. Nije bio lud, pa nije ni gledao.
            U njegovom svetu ljudi pate i dalje, njihova realnost nije najzanimljivija, svakako... Ali zajedno drže se do poslednje tačke ključanja i propadanja i besnila. Gde je taj zanimljivi kraj? Gde je ono što ću pamtiti?


Poželeo je uplakano da prihvati svoju sudbinu. Na kraju krajeva, to mu je jedino i preostalo. Taj izgubljeni dah, nepostojani puls i pogled ka spajanju dve najlepše reke. Taj prizor uznemiravao je njegov duh, ako ga je uopšte i imao.
            Na koži sadržao je obljeske mističnosti. I dalje je krio svoje postojanje među pristalicama. Sedu glavu obuzimala je mrtva krajnost. Završavajući posao krenuo je ka drugom. Nije bilo vremena za predah. Biće, govorio je. Svako će se odmoriti jednom. Na samom kraju. Da li vredi onda odmaranje na ovim stepenicama života. To je greh, pričao je, preispitivanje granica je, u nekom smislu, čovekova jedina mogućnost. Možda će zaboraviti...
Među uglađenim odelom i diplomom filologa, noć je iziskivala iz njega svaku kapljicu znoja i tako je padajući u reku taj znoj postajao jedno sa tekućom vodom. Iz slavine je izlazila njegova pristojnost. Radivši kao konobar menjao je jedan dan za drugi, noć za kvalitetni san tokom dana, za vreme prvog posla.
            No most je osetio još jednog ronioca. Sa vrha je dopuzao do dna. U vodi je samo pitanje vremena.
            -Plašim se za tebe, Vojvodo? – Ženski lik se oglasio.
            -Ne brini se, kraljice moja, završiću kao i svi ostali.
            -Kako?
            -Kao beskućnik. Idem u vodu da preispitam svoje postojanje.
            -Nemoj.
            -Zbog čega? Tebe možda? Jeste, ja i da volim nekoga to ne bi bila ti.
            -Čak ni ja?
-Imaš preveliko mišljenje o sebi, ne volim te, gledam te zato što moram. Nažalost, život nam nije uvek saputnik i drug, već najveći neprijatelj. Ja sam odavno shvatio da je deviza budi svoj otpala u samom korenu. Možda se vezuje za mladost, buntovništvo i haos, ali sve je to propala priča. Glumi, draga moja. Pretvaraj se da me voliš, ali znaj šta je pretvaranje, a šta ne. Ne mogu biti svoj, izgubiću mnogo toga, na kraju i sebe. Ne smem biti svoj. Moram glumiti, moram se održavati u životu u odnosu na situaciju, a ne na sebe. Ko sam ja, ako ne glas koji iz malog mozga prelazi u materiju. Ko si ti, ako ne povratna reakcija toga. Zašto bih bio iskren prema tebi? Da bi me odbacila u prvom krugu? Ne želim izgubiti ovaj meč. Revanša nema, zapamti to. Ne dozvoli da te savladaju emocije, budi jača od njih. Zamrzi ih. Ukopaj se u rupu i čekaj svoj obljesak. Prema licemerima budi licemerna, prema dobrima budi dobra, prema lošima budi još gora. To se očekuje od tebe. Da budeš i protagonista i antagonista i na samom kraju još jedna uzvrtela duša u lavini nazvanoj svet. I nemoj plakati, zbog istine, plači zbog svih laži kojima te prosipaju i kojima prosipaš. Ali ostani čvrsta, ne dozvoli da vide tvoje slabosti, na prvom ćošku će to upotrebiti protiv tebe. I ne zadovoljavaj se malim stvarima, čuvaj u glavi prisebnost i budi srećna što postojiš. Jer ti kao i ja, smo bačeni na ovo mesto čisto iz zezanja. Razmisli malo bolje. Da li si nekada osetila emociju prema malom mravu ili muvi, ili si ih krvoločno ubila samo zato što možeš. Zapitaj se ko gazi po nama? Zbog toga nema izlaza, zbog toga nema zanošenja, ostani sama u svojoj glavi, budi sa nama i zaboravi. Prosto je. Na tebi je da izabereš.
            -Zbog čega si skočio?
            -Zbog toga što sam shvatio ovo sve. Celog života sam tražio put ka znanju, ka shvatanju jednog idealnog sveta. Ne, on nije takav. Nije nikakav. Sve ovo što ti poveravam radim zbog toga što verujem da ti možeš. Jer ja nisam mogao. Stvarno nisam...
            -Ali ja ne postojim, Vojvodo. A ti i dalje pričaš sa mnom.
            -To me poražava još više. Jedinog sagovornika nalazim na samom kraju, gde? U česticama. U sebi... Ej, još uvek si tu, zar ne? Ne ostavljaj me? Molim te! Ostani, bar za kraj. Kraljice!
            -Tu sam ne brini.
            -Taman sam pomislio da sanjam. Vidimo se, čućemo se. Došlo je vreme i ja da se odmorim.
            -Pomisli na druge.
            -Na njih i mislim, zbog toga i nestajem. Ne mogu oni sa mnom. Previše im unosim negativne energije. Šta sam ja drugima dobro učinio?
            -To samo ti znaš?
            -Zbog toga sam i skočio.
            -Vojvodo, nemoj da gubiš dah. Izroni...
            -Kraljice, zauvek ću te voleti...

понедељак, 8. октобар 2012.

Something that makes you think, for a change…


Something that makes you think, for a change…

He would like to kiss her lips,
With the taste of sweetest torn,
Whispering that she was the one
Since the day he was born.
And her majesty gratefully sings,
Melodies of our beautiful sky,
While her petty servant,
Kneels before her and cry.
„Why are you weepin'?“, she asked
For the love of Mery?“
„Love is not for her“, he said,
„It’s for you, but only if you can carry“.
„What“, she asked him,
„Tell me, please, what you feel“.
„It’s like a heavy burden,
Because of you, my dear.
Now you know the truth
That have kept me for this long,
You can now quietly go,
As I'm burning this song!
Passion is a curse,
You of all should know that“.
She has just looked at him,
And disappeared in her own path

Burning words,
Dying with his soul,
And the last peace,
Again, never to be whole.

понедељак, 17. септембар 2012.

ZVUK LJULJAŠKE! prepravljena verzija


ZVUK LJULJAŠKE


        Na ulici praznoj, polumračnoj, senka se podvila. Osetio je hladni miris znoja. Gazio je po barici gledajući kako voda pada sa jedne strane na drugu. Osećao se kao Mojsije, dok je otvarao Crveno more. Njegovo more bile su barice. Njegove livade bile su ulice. Asfalt koji je pratio dodir njegovog đona, pretapao se u razne boje. Hodao je niz padinu, koja je predstavljala njegov život. Sumoran, prenatrpan glupostima iz prošlosti.
„Stigao si pre vremena“, podsvest mu je šaputala. „Ostaćeš u šaci, bez obzira na druge“. Usput je sretao sve svoje neprijatelje, poznanike, ljude koje je cenio i koje bi za običan petoparac prodao bez pogovora. Dozivao ga je zabačeni deo ulice. Crnilo je obuhvatilo sve delove trenutka. Mrak je davao dozu sigurnosti. Stajao je čekajući nešto drugačije. Lupkao je nogom o beton praveći zvuk koji je odzvanjao i trebao da nagovesti njegovu poziciju. Mesec, koji je lagano dolazio u susret sa oblacima na nebu, najavljivao je svetlost, ili bar smirenu mesečinu, koja ga je dodirivala po levom delu lica. Desni deo je i dalje bio u mraku.
        Nešto se začulo. Čudnovato šuškanje pretvorilo se u škljocanje pa u udarce koje je pravila patika koja mu se približavala. Čovek je stigao. Disao je veoma ubrzano. Čim je uhvatio dah, sagnuo se da se zapertla i usput je pokupio nešto sa poda. U istom trenutku, drugom rukom je izvadio guticu zgužvanog papira. Zateknut drhtavicom, na jedvite jade složio je različite apoene, stavljajući glavu na glavu, a broj na broj. Znao je da čovek pored njega zahteva da papir bude složen, hronološki, onako kako je i namenjeno da bude spakovan. Pri ustajanju pružio mu je i u sledećem trenutku je trčećim korakom nestajao. Od njega ostao je samo zvuk i vešto složeni novac, u rukama još jednog izgubljenog čoveka.
        U zadnjem džepu držao je svoju uspomenu na odbeglog posetioca. A u glavi čuvao je uspomenu na ljuljaške, koje su zvečale praveći veoma uznemirene misli. Okretao se oko sebe želeći da odgonetne ovu zbrku, no ono što je video nije imalo veze sa zvucima koje je čuo. Između škripanja. Kao da ga je neko dozivao. „Filipe! Filipe!“ Kao da se svakim korakom vraćao u nekadašnje stanje. Zvuka se sećao. I dalje…

        Dan je bio sunčan, sa prijatnim probijanjem vetra i mešovitim izrazima lica kod ljudi. Dodirivao je obraze mladom Bakiju. Dvorište u kome se nalazio bilo je kao i svako drugo u Kvazilendu. Sve kuće identično su nalikovale kućama sa leve strane, a i sa desne, takođe. Da li je za to bila kriva nemogućnost kreativnosti ili podsvesna želja da svi budu isti, opšte prihvatljivi, ni u kom slučaju drugačiji od okoline, nije se moglo odrediti. Dve tek iznikle trešnje krile su se u žbunju u središnjem delu dvorišta. Sa leve strane uz ogradu izravnan je bio asfalt koji je vodio u garažu. Dok je desni deo bio letnjikovac sa suncobranima i velikim ljuljaškama.
        Baki je najviše vremena provodio baš na tom mestu, uživajući u prirodi i radeći koje-kakve stvari. Pravio je, ovog puta, kućicu za ptice. Poštovao ih je, no nije ih voleo. Zavideo im je na krilima. Želeo je i sam da ih ima. „Zar ne bi sve bilo zanimljivije“, pomišljao je ukucavajući ekser u ravnomerno, išmirglanu šperploču. Dok je odzvanjao zvuk čekića, ni od kuda izleteo je Siki, dolazeći iz pravca svoje kuće. Živeo je nedaleko od Bakija, šta-više, sam Kvazilend nije bio toliko veliki. Za deset minuta si mogao da stigneš bilo gde. Sikijeva pojava uzvrtela je Bakija. Čudnovatim izgledom opterećivao je sve oko sebe. Sitne oči, prevelike naočare i zubati osmeh, lako ga je bilo zamisliti. Klimanjem glave Baki ga je pozdravio, ne želeći da prekine svoj gore pomenuti posao.
        -Baki, ne bi verovao šta se desilo… Uplašio sam se. – Izgovorio je želeći da dođe do daha.
        -Šta ćeš ti ovde! – Ravnodušno je usmerio pogled sa drveta ka njemu, dok je rukama i dalje šmirglao šperploču.
        -Pre toga sam bio sa Lujzom. I taman kad sam…
        -Da, mislio sam da si normalan. Sad shvatam da si ti, u suštini, jedna velika debilčina. Nikada nećeš naučiti. Nikada! Lujza nije za tebe. Ona je ortak, nikada se neće zainteresovati za… TEBE! Šta ti vidiš u njoj, uopšte? Oblači se kao mi, priča kao mi. – Bakijev pogled krio je negativnu energiju. Imao je pogled kojim je i najhrabrije ljude plašio. Siki je bio drugačiji.
        -Ali čoveče, ja nju volim.
        -Ti nju voliš! – Udario mu je ćušku, dajući mu do znanja da je ono što je izgovorio bilo pogrešno i neistinito. – Ostavi me na miru. Vidiš da radim. Idi igraj se s lutkama ili tako nešto.
        -Nisam ja došao ovde bez razloga. ‘ajmo do parkića.
        -Šta sam ti ja rekao?
        -Veruj mi. Veruj mi! Nećeš se pokajati. ‘ajde, videćeš. – Za desni rukav ga je lagano vukao. – ‘ajde!
        -Pazi! Ako me odvlačiš odavde zbog neke gluposti, ubiću te. Ne šalim se, ubiću te! Je l’ me razumeš? – Ostavio je šperploču, odložio je šmirglu i krenuo je ka česmi. Iza njega hodao je Siki koji je nestrpljivo poskakivao, sa jedne na drugu nogu.
        -Razumem. Idemo. Je l’ si krenuo? – Ubrzavao ga je. Izašavši na ulicu skrenuli su desno i petominutnim pravcem stigli su do parkića.
        Sredinu parka presecao je put koji je delio park na istočni i zapadni deo. U istočnom delu carovala je česma koja se nalazila u sredini i davala energiju i volju žednim ljudima. Oko česme, u vidu velikog polukruga, nalazilo se igralište sa toboganima i drvenim dvorcem, koji je bio zamišljen kao neka vrsta lavirinta. U desnom ćoškiću, kao uspomene na nekadašnji parkić, ostavljene su dve ljuljaške, sastavljene od kanapa, vezanog za metalnu rampu povezanu sa drvenim postoljem. Zvaki zamah pravio je specifičan zvuk, koji nije bio svojstven novim, metalnim ljuljaškama. Zapadni deo parka bio je jajastog oblika okružen veštački posađenim jelama. Sa velikim spomenikom u sredini i velikim spektrom šimšira, klupa i raznih skalamerija, ovaj park stvarno je bio jedan od malobrojnih ukrasa Kvazilenda.
        Česma je bila okružena ljudima. Ne zbog svoje bajkovite pojave, već zbog nečega drugog. Nešto im je bilo interesantno, zanimljivo. Neki su se smejali a neki mrštili, shodno sa unutrašnjim bićem svako je ispoljavao ono što jeste bio, a ne ono što su drugi tražili od njih. Posmatrači su napravili krug, u sredini ih je bilo dvojica. Znali su se, zbog toga je i bilo toliko zanimljivo.
        -Da li je ono Strašilo? – Baki je uzbuđeno upitao. Ubrzano su hodali ka graji. – Strašilo i tuča. Nikako ne spajam ta dva. Gledaj, sećaj se. Ubij ga! – Siki ga je pogledao sa izrazom „Zbog čega to radiš“. – Moramo da podržimo čoveka. Dobro je što si me pozvao…
        -Rekao sam ti… aaah! – Zaškripelo je užasnom jačinom. Obojica su se uhvatila za glavu.
        -Čuješ li zvuk?
        -ŠTA! – Nepodnošljivi zvuk oborio ih je na zemlju. Presavijen u bolovima ponovio je već izrečeno.
        -Zvuk, čoveče! Čuješ li!
        -Ljuljaške. – Siki je uspeo da prepozna mučilački ton. – Proklete ljuljaške! Šta se dešava! – Osetio je lagani potres.

        „Dozvola. Ovde je bila negde. Gde si je stavila glupačo. Seti se! Seti se!“ – Korila je samu sebe. Panično je pretrčavala neuredno postavljen stan. Preskakala je velike gomile odeće, prljave odeće. Nikada nije znala kako da raspodeli krpice. Vremenom je shvatila da je previše kupovala ne razmišljajući o prostoru, kojeg nije imala. Što je i dovelo u situaciju da gubi stvari, pred nosem. Kasnila je. I vreme je trpelo zbog njenih iznenadnih hirova. Nije se morala šminkati duže nego uobičajeno, nervirala se zbog prelaska preko organizacije. Na kraju nije joj se ni izlazilo, no nađena dozvola unela joj je ponovo samopouzdanje. Nalazila se unutar kredenca u fioci. „Tri puta sam prolazila kroz fioku i nisam uspela da nađem. i sad četvrtog puta kao da se stvorila. Ne želim da komentarišem“, govorila je u sebi, dok je tražila izlaz iz katastrofalnog loma. Zgrozila se pri pogledu na dozvolu, slika joj se nije dopadala. Kosa joj je štrčala, a obrazi se bili uvučeni. Slikala se u sedam sati ujutru i nije imala snage ni mogućnosti da se na bilo koji način pokrene. A i nije postojala druga šansa, već je prvi pogled bio presudan. Ali dobro, ranije nije ni mogla sebe da nazove ženom, kad odjednom promena, sve se tako spontano desilo. Prvo su grudi krenule da rastu. Primetila je ona da su je drugovi drugačije gledali. Dobijala je ono što je privlačilo muškarce i samo posle jedne sezone, obična mala devojčica postala je devojka. Novi izgled zahtevao je nešto drugo na njoj. I posle toliko vremena, ponosno je mogla za sebe da kaže da je stvarno jedna od najlepših devojaka u Kvazilendu. Naravno, više je volela kada joj neko drugi to saopšti.
        Kosa boje kestena vijorila je uz pokrete. Krenula je da se provoza. Da zaboravi… Kvazilend nije bio toliko veliki. Volela je da ga obilazi, da iz raznih uglova posmatra razne kuće koje su na različite načine isto izgledale. Ona ih je razlikovala, sve do jedne. Motor nije reagovao na ključ, izgleda da joj je neko ponovo isisao svo gorivo iz automobila. Nervozno je naslonila glavu na volan čekajući da benzin padne sa neba. Usput je, gledajući sebe u retrovizoru, pravila razne, sebi nedosledne, grimase. Koraci su je ućutkali. Neko je prolazio. Radoznalost je morala da izađe na videlo, u ovo doba nije bilo previše pešaka. Pogledavši kroz prozor prepoznala je osobu koja je hodala.
        -Baki! Baki! Čuješ li me? Ovde sam. – Uzviknula je, dok se on vidno prepao. Opčinjen velikim prezirom prišao je ka njoj.
        -Šta hoćeš, Lujza?
        -Otkud ti ovako kasno?
        -To bih mogao i ja tebe da pitam. Hoćeš iskreno, to se tebe ne tiče, ne moram ja da se ispovedam nikome, a kamoli tebi. – Drsko je gledao u oči dok je odgovarao.
        -Ne moraš biti toliko drzak. Čime sam ja to zaslužila?
        -Vidi je ova! Ponašaš se kao da si, ne znam šta, uradila. Nemoj da se lažemo, znaš i sama da smo svi mi učestvovali. Nisi jedina!
        -Koja si ti kretenčina. Previše si nezahvalan!
        -Nemam zbog čega ikome da se zahvaljujem. Otkud sam ja znao da Strašilo ima plan! Otkud sam ja znao da će se sve to desiti! – Krenuo je da besni. Lice mu je pocrvenelo, a oči zasuzile. – Odlazim, ne želim da razgovaram. – Rekao je dubokim glasom punim tuge, pomešane sa besom i strahom. Nastavio je dalje, ka svom odredištu, dok je Lujza sedela u kolima čekajući nešto što bi je pomerilo sa koloseka. Kada je izašla iz kola pokušala je pogledom da pronađe Bakija, no već je bilo kasno. Odlučila je da se prošeta, rastereti, da udahne kiseonik punim plućima i da se vrati kući srećna od umora i još jednog kraja.
        Nije joj bilo prijatno. Kajala se zbog grubih reči prema njemu, znala je da nije to zaslužio. Proživeo je i on previše. Možda je i to bio razlog njegove agresivnosti. Od tog dana, sudnjeg dana, niko nije ostao isti.
        Ulica je podsećala na nekadašnje trenutke, ispraćene osmesima, večitom čežnjom i polomljenom nadom. Gledali su na srećna jutra, spavali su spokojno, ne znajući šta donosi sledeći dan, koji nije mogao previše da se razlikuje od drugih. Mladost je bila zanimljiva, na svoj način najbolja i besmrtna. Dobila je želju da poseti mesto gde je sve počelo. Ulica, koja je svojom širinom trebala dobiti naziv bulevar, prazna se krila pod mesečinom. Nije bilo žive duše. Svetiljke su joj pokazavale put do odredišta, mada mogla je i zatvorenih očiju stići do tamo.
        Gledala je nekadašnji istočni deo parka koji je bio pretvoren u tržni centar. Na nekoliko spratova, pun raznoraznih prodavnica, smeh se sada sastojao od kupovne moći, a ne od čiste radosti, one velelepne, iskrene. Ljudi su žurili, prolazili mermernim putevima ka pristojnim oazama, klimatizovanim restoranima i nekadašnjim sećanjima. Ljudi su želeli da unište igralište, a ona nije imala ništa protiv. Šta više srećno se osmehnula kada je čula da će se to desiti. Još jedan način da se sve zaboravi i da ostane nezapisano. Istorija neće čuvati tajnu koju oni jesu. Zemlja će progutati znanje, život će ostati netaknut.
Odjednom je začula nešto. Zvuci iz mladosti krili su u sebi bolnu uspomenu. Približila se da bi bolje čula. Zvuk ljuljaške je zbunjeno škriputao, kao i nekada. Zbunila se…

Sa slikom u ruci, plačući je pokušavao da skine grehove sa sebe. Rekli su mu da je plač način pročišćavanja duše, od tada nije prestao da plače. Slika koju je posmatrao podsećala ga je na trenutak. Onaj momenat kada je izgubio glavu. Pitanje je da li će uopšte uspeti da je pronađe. Sedeo je u prostranoj sobi posmatrajući okolo, tražeći neki način da zadovolji sebe i da prestane razmišljati o pukoj slučajnosti kojoj se predao, pre početka vremena. Neko je uleteo unutra. Nosio je crno odelo zajedno sa roze košuljom i špicastim cipelama poreklom iz Italije. Dostojno obrijan, ozbiljne frizure i tvrdokornog pogleda, nije časio časa. Želeo je da pređe na stvar.
-Da li si ti Čeda zvani Strašilo? – Upitao ga je direktno ne znajući da ga je time uvredio.
-Nemoj da me zoveš tako! – Rekao je povišenim tonom želeći da ispolji bes koji je dosta dugo osećao zbog ovog nadimka.
-Da li se ti zoveš Čeda?
-Da. Reci mi, šta te muči? – Odgovorio je direktno gledajući sagovornika pravo u oči. U trenucima skretao je poglede ka okolini. Voleo je da bude upućen u detalje. Nije osećao strah prema starijim ljudima. Verovao je da će ga tretirati kao jednog od njih ako ne bude pokazivao straho-poštovanje
-Možeš li mi objasniti, zbog čega si to uradio?
-Zato što nisam mogao više da izdržim.
-Šta te je navelo na to?
-Osveta, bes, afekat, sve ono što me čini čovekom. Zar je toliko teško shvatiti, šta kao, nikada te niko nije iznervirao?
-Jeste, samo što si ti preterao.
-Ti ne shvataš kako je to kada te maltretiraju čitavog života. Kada većinu vremena provodiš u strahu. Ja iskreno i ne volim da izlazim, previše je mučno. Može li se tako živeti?
-To ne opravdava ovo što si uradio.
-Naravno da ne opravdava, ali nek se zna, ne kajem se.
-Dobro, to je sve što sam hteo. – Napravio je veštački osmeh i okrenuo se ka vratima. U tom trenutku izleteo je iz kreveta.
-Kako mu je?
-Biće dobro! – Odzvanjale su mu te dve reči čitavog dana. Zatvorio je oči, dok mu je podsvest govorila „Biće dobro, biće dobro!“. Snovi su ga proganjali. Začuo je zvuk neki, činilo mu se da je ljuljaška bila u pitanju. Otvorio je oči no škripanje je i dalje bilo tu. Osetio je potrebu da pogleda kroz prozor. Video ga je…

Stajao je na terasi gledajući Kvazilend kako se budi. Svetla su se palila. Sunce je bilo zamagljeno oblacima. Još jedno sivilo oduzelo je život svim zavisnicima Sunčevih zraka. Ptice su cvrkutale na prohladnom vetru. One su po Sikiju bile slobodne, letele su uživajući čari prirode, dok je on morao da postupa po pravilima. Prvi dan škole ga je očekivao. Nije mogao da veruje. Dan pre toga, sa roditeljima se dogovorio da ga puste samog. Ne bi mu bio prvi put da hoda do tamo, a i nije želeo da ga svi baš vide sa njima. Unosili su mu nervozu, veću nego što je osećao već. Vreme je bilo za pokret. Pokupio je spremljeni ruksak, pozdravio se s ocem i krenuo je, srećno u novi početak.
Vetar mu je pravio džumbus na glavi. Nerviralo ga je to previše, stalno je rukama pokušavao da se dotera, no sreće nije imao po tom pitanju. Nije bio sam. Duž ulice hodala su deca, mahom sa roditeljima, pretpostavljao je da je većina bila njegovih godina. Odjednom se osetio nepobedivo. Hodao je sam, bez ičije prisile, ka nečemu što bi trebalo da predstavlja novu stranicu u knjizi života. Trema mu se podvlačila pod kožu, dozvoljavala mu je samo ograničeno da se ponaša.
Zgrada škole izdvajala se u okeanu nezanimljivih kuća. Velika građevina, napravljena kad i sam Kvazilend čuvala je u sebi tu istorijsku crtu, koja se razlikovala od ostalih delova. Ulica je gledala na glavni ulaz, za profesore i zaposlene, ispred kojeg je bila postavljena bista nekadašnjeg pisca, osnivača. Škola se i zvala po njemu. Taj ulaz prožimale su mermerne stepenice i skromno posađena bašta koja se razvijala uz ogradu, dok je sredina bila rezervisana za spomenik. Desno od glavnog ulaza, malim stepenicama ka dole ulazilo se u dvorište škole, koje se sastojalo od velikog fudbalskog terena koji je bio okružen prirodom. Levo od glavnog ulaza nastavljala se ulica, no u tom delu nisu se nalazile kuće već dve pekare, jedna prodavnica i knjižara. Preko puta knjižare nalazile su se stepenice koje su vodile u drugi deo dvorišta, gde su obično provodili vreme mlađi učenici, kao što je bio on. Dvadeset ogromnih hrastova koji su bili okruženi drvenim klupama krasili su taj deo dvorišta koji se prostirao oko škole i spajao se sa fudbalskim terenom i učeničkim ulazom u školu. Učenički ulaz nalazio se preko puta terena, dvadeset metara široke stepenice koje su vodili unutar. Na vrhu stajali su profesori koji su držali spisak i prozivali svoje učenike. Čim bi profesor izgovorio ime učenika, njegova dužnost je bila da se pred svima popne i da stane iza njega, čekajući da svi budu prozvani i da nastave dalje ka svojim učionicama. Ovakav običaj davao je poseban šmek, valjda zbog toga što se tako na drugim mestima nije radilo. Ipak je sa jedne strane, bilo lakše proslediti svim prvacima već oformljene spiskove i bez ikakve ceremonije započeti još jedno poglavlje. No ovaj način delovao je zanimljivije, valjda zbog toga što se ovakav prvi dan momentalno urezuje u sećanje i nakon toga detinjstvo postaje neproćerano.
Velelepno ime zaplovilo je u vidu paperja. Koračao je ka novoj slobodi. Trenutak penjanja bio je najmučniji trenutak u njegovom životu. Mislio je da će se onesvestiti. Gledao je sve one ljude odozgo, još uvek neraspoređene, nije znao kako da se postavi. Lice mu se zgrčilo u obliku ogromnog keza, dok je u sebi samo čekao sve da se završi. Nekoliko minuta kasnije, gromoglasnim aplauzom manifestacija se privela kraju i svaki profesor je sa svojom grupicom nastavio ka svojim utvrđenjima.
Unutrašnjost škole je podsećao na logor. Previše učionica, miris ustajalih knjiga i zvuci dodira patika sa patosom ulepšavali su deci još jedan trenutak mučenja. Pri ulasku u učionicu, osetio se pogubljeno. Svi su se znali jedni sa drugima. Klupe su bile za dvoje učenika, no već su sva mesta pograbili ostavivši Sikiju samo jedno slobodno, pored namrštenog momka u zadnjoj klupi. Dok je koračao ka njemu, mali odjeci straha krili su se u unutrašnjosti. Profesorka je izgledala divno. Njena tamna kosa, mladolik, iskreni osmeh je govorio deci „Ja sam tu da vam pomognem. Ne brinite se, sve će biti kako treba“, i hrabrio ih u ovim početnim satima. Pognuto je stigao do odredišta. Spustivši ranac na sto pogledao je gore i čuo je glasno.
-Moje ime je Baki. – Reči su se stopile sa različitom melodijom. Čuo je tu melodiju ranije na igralištu. Ljuljaška koja ide napred nazad. Pogledao je gore…

Noć. Vreme za spavanje i vođenje ljubavi. Za pisanje, učenje, tumaranje kroz događaje u glavi. Snovi su se završili. Probudio se naglo i uplašeno. Bio je mokar. Nije mogao da veruje, ponovo su mu se vratili snovi, oni prokleti. Bez obzira na to što je toliko godina proletelo, njegova podsvest se i dalje branila protiv tog opakog saznanja. Nešto mu je falilo, osećao se izgubljeno, odbačeno. Potreba je zanemarivala okolinu i sve što se događalo u njoj prolazilo je brzinom svetlosti. Nije obraćao pažnju, želeo je samo da popije čašu vode i da se vrati u krevet. Noć ga je plašila. To su bili trenuci kada je ostajao sasvim sam, a to nije želeo. Plašio se samoće koja je vrebala iz mraka i čekajući ga dozivala je zaboravljene putnike. Nije želeo da zaboravi sve, samo ono što mu se nije sviđalo. Nažalost to nije tako funkcionisalo. Mogao je da bira, između sveobuhvatnog zaborava i tvrdokornog sećanja. I dalje nije odlučio.
„Voda. Ta magična tečnost. Debilu, pogledaj se u ogledalo. Vidiš li sebe? Zašto moraš da očajavaš. Voda! Ne zaboravi potrebu. Ne gledaj se. Voda“, borio se sa samim sobom. Kapi vode padale su u sudoperu. Nije ga nervirao ravnomerni zvuk, voleo je taj osećaj nedostižnosti. Uzeo je najbližu čašu i napunio je do kraja. Pri ispijanju osetio je neopisivu ležernost. „Ona je pila iz ove čaše. Svakim gutljajem osećao sam njene usne, miris karmina. Ne znam kako da se osećam. Izgubljeno ili pronađeno? Glup si! Zašto ne zaboraviš! Posmatraj vodu, zaboravi“. Cevčio je kapi kao da su mu bile poslednje i na samom kraju izgovorio je ono čuveno, aaa.
Odlučio je da se vrati u krevet. Odložio je čašu i još uvek sanjivim pokretima kretao se ka svom cilju. Izgleda da se i onda probudila. Gledala ga je zbunjeno i izgubljeno, kao da nije znala gde se nalazi.
-Lujza! Kako si Lujza? Da li si dobro? Čuješ li me! – Krenula je da se grči u sedećem položaju. Izgovarala je kroz mumlanje nešto, reči koje je samo ona čula.
-Ssssssssssssssss! – Počela je tiho, a onda sve jače i jače. Glas „S“ je ponavljala do besvesti. Bledog lica i praznih očiju, koje su izgledale kao ostavljene kuglice. Sve ovo ga je dosta uplašilo. Posmatrao je zatvoreni trenutak i pokušavao je da analizira ovaj jako čudan događaj.
-Lujza, osvesti se! Probudi se! – Uhvatio je za ramena i počeo je da je trese, da je izvuče iz košmara, iz paklenog sata. Iz gromoglasnog delirijuma otvorila je oči i počela je da gleda sa leve na desnu stranu. Izgledala je kao da je dotakla srž mrtvila, no skrivena euforija je već krenula da joj vraća boju i osmeh na lice.
-Šta se desilo? – Izgovorila je šaputavim glasom, ne znajući ono što je on znao. Voda, koju je malopre uneo, sada mu se slivala niz celo telo i kapajući dodirivala je suvi parket.
-To ja tebe hoću da pitam. Šta si sanjala? Vrištala si. Izbezumila si me. – Gledala ga je dok joj je pričao i prisećala se sna.
Počeo je kao običan san. Ona kao dete skakuće po igralištu sa svojim drugarima. Nevina, čedna, neopkrljena, kao nekada, bez ikakve traume, bez ikakvog sećanja na loše stvari. U trenutku kada se približila ljuljaškama neko je počeo da vrišti i da urliče. Nebo je pocrnelo, vetar, koji do tada nije duvao, stao je praviti haos. Ljuljaška koja je mirno stajala počela je brzo da se ljulja bez ikoga na njoj, a zvuk, koji je pravila, otvorio joj je sećanje i ponovo je znala o čemu je reč. Slika prošlosti, pokušavala je da pređe u zaborav, a nešto kada se zaboravlja ostavlja svoj poslednji trag u vidu sna koji se završava vrištanjem i zbunjenošću.
-Nema veze… Samo ružan san… Znaš ti dobro o čemu ja govorim. – Pogledala ga je za velikom iskrenošću i, još uvek, sa dozom straha u sebi.
-Da li je moguće? – Iznervirano je legao i zagrlio je. Želeo je da se ona oseti zaštićeno u njegovom naručju. Nije znao kako da je zaštiti. Želeo je to, no stvarno nije znao kako…
-Da, Baki. Moguće je. Nikada to nećemo zaboraviti, izgleda…
Dok su ležali između sna i jave, čuli su zvuk koji ih je oboje probudio. Škripanje ljuljaške se čulo. Ili je sve to bio, samo, san.

Istina je samo skrivena laž. Govorio je to nekada, dok je bio mlad, nespreman za život. A šta mu je on i trebao. Mladost je proletela, toliko je bila izmučena da je svaki sekund proveden među ljudima bio poguban po njegovu psihu. Iako je grejalo Sunce napolju i teralo ljude van svojih unutrašnjih ljuštura, njemu se itekako nije dalo. Dok su oni skakutali, igrali žmurke, lozinke on je sedeo u svojih četiri zida i čitao. Ništa ga drugo nije toliko inspirisalo kao čitanje, bežanje u neku drugu stvarnost koja je površinski delovala kao bolja i od ove i od bilo koje stvarnosti, no znao je on da je bežanje u suštini samo odlaganje neodloživog. Na kraju krajeva, svet se nalazio tamo negde, a ne unutar nečega. Čak i ptičice koje su pevale blistave melodije jutra ga nisu inspirisale. Ponekad bi se probudio vedar i čio, u najlepšem raspoloženju, no ovoga puta stvari su bile malo drugačije.
Sa jedne strane, za sve je bio kriv njegov karakter. Ćutljiv, bezbrižan, ravnodušan, sa dozom unutrašnjeg besa u sebi koji se sakupljao godinama čekajući izduvni ventil. Nije mogao da se poistoveti sa svojim vršnjacima. Oni su bili glupi, nezreli, i dalje su skakutali za leptirićima. No pronalazio je sebe u sličnim naletima emocija, tada bi zastao, udahnuo duboko i probudio se iz stega mladosti.
Ništa nije želeo da radi, nije mu se ustajalo, niti izlazilo iz kuće. A o školi da se ne priča, stalno je izmišljao razloge svog neodlaska. Nije mu se sviđalo. Imao je četrnaest godina i već je bio upoznat u religiju i filozofiju. Sve svoje vreme provodio je u čitanju, ali ne literature koja je bila pogodna za njegov uzrast već ozbiljno satkane knjige koje su sadržale razne tajne ljudskog života. Čitao ih je, i ne samo to, već ih je i razumeo, samo što nikada nije naišao na pogodnog sagovornika. Mladi mu nisu bili ni do kolena a stariji su ga posmatrali i dalje kao dete, što ga je jako nerviralo.
Probudio se. Osetio je nežni vetrić kako mu dodiruje lice. Pogledao je kroz prozor. Uobičajene pojave dešavale su se u parkiću, debela žena prodavala je kokice, pored nje bio je sladoledžija okružen raznom decom, majka je držala u naručju dete koje je plakalo, nervozni vozač je trubio sporom penzioneru, žene su se vraćale sa pijace, muškarci su odlazili na posao, poslastičara je radila punom parom, kafana se odmarala od pijane noći, beskućnici su spavali u žbunju dok je čistač radio punom parom.
-Još jedan lep dan. – Ironično je naglasio dok se protezao na krevetu. Uzeo je naočare, koje su se nalazile na stočiću pored kreveta, koji je na sebi sadržao i flašicu vode, knjigu koju je čitao i pakovanje maramica, za svaki slučaj. Poželeo je da ustane iz kreveta. Pri samom koraku, setio se nečega što ga je nateralo da se vrati u ležeći položaj. Uzeo je knjigu sa stočića i stao je čitati. Platonova Gozba je bila u pitanju. Vreme je prolazilo dok je stranica bivalo sve manje i manje. Zanimljivi presek prekinula mu je mati. Naravno primetio je on da je ona ušla, no i dalje nije želeo da se okrene ka njoj, već je sa još većom koncentracijom nego ranije nastavio čitati, sebi jako zanimljivo delo. Dva minuta ga je posmatrala njegovu glumu do trenutka kada je odlučila da ga prekine i da zauzme svoj stav.
-Sine, moraćeš da spremiš. Zakasnićeš u školu. – Skrenuo je misli sa fantastičnog skupa dijaloga ka njoj. Gledao je direktno u oči zamišljenim pogledom.
-Ali mama! Boli me stomak, mamice. Jedva sam spavao. Ne mogu danas u školu. Idi ti umesto mene, reci učiteljici da sam bolestan i da ću sutra doći.
-Sutra je subota! Kako planiraš sutra da ideš?
-Dobro, u ponedeljak. Molim te, mamice, šta ako se iskomplikuje bolest. Ko zna šta je u pitanju?
-Da, juče te je bolela glava, prekjuče zub, videćemo šta ćeš izmisliti u ponedeljak. Dobro, ostani u kući ako će tako da ti bude bolje. Da li treba još nešto?
-Možeš li sok od pomorandže da mi doneseš?
-Odmah, Sunce moje. – Izgovorila je to i izašla je iz sobe.
Osetio je naglo olakšanje nakon cele ove situacije. Svemu se nasmejao i nastavio je da čita. Nije osećao nikakvu grižu savesti, iako je od sebe pravio bolesnika, iako je lagao ženu koja ga je najviše podržavala. Znao je da je to radio zbog sebe, tako je bilo najbolje, bolje je sprečiti nego lečiti. Nije mogao da dozvoli sebi još jedan dan prožet mržnjom i skrivenim podsmesima. Uništavali su mu mladost, svaki sekund proveden sa njima bio je rizik i zbog sebe i zbog njih. Tretirali su ga kao obično dete. Što to nije voleo. Davali su mu razna imena, nadimke, zbog kojih bi se on nervirao, a oni smejali. Znao je da bi lakše sve bilo kada ih ne bi ni primećivao, no nije mogao da se suzdrži. Smetalo mu je to. Nije po rođenju on postao ravnodušan, već je vremenom morao da se pretvori u takvog čoveka da bi preživeo.
Strašilo! Tako su ga zvali. Pri ulasku u učionicu celo odeljenje bi stalo govoriti „ssssssssssssssssss“, svi zajedno bi šuštali i pravili buku namerno da bi ozlojedili njega. Bio je prava meta i svi bi uživali u zadirkivanju. Deca umeju biti jako surova. To mu se nije sviđalo, zbog toga je morao od sebe da napravi bolesnika i lažova.
-Sine, izvoli sok. – Ušla je njegova majka već sređena za izlazak. – Idem ja do tvoje učiteljice, treba li ti još nešto?
-Ne, hvala ti mama. – Poljubila ga je u čelo i izašla je, a on se, znajući da je pobedio, ponovo nasmejao i vratio čitanju svoje nove ljubavi. Napisane rečenice prolazile su mu kroz glavu, ponavljao ih je, divio im se i tumačio ih je, ne doslovno ali onoliko koliko je mogao. Taj uvrnuti trenutak prekinulo je škripanje nečega. Zvuk je bio toliko glasan i realan, da je imao osećaj da dolazi iz njegove sobe. Ustao je i pogledao je kroz prozor, no ljuljaška se nije pomerala. Ali zato je zvuk i dalje trajao. Možda je sve sanjao?

Da, ali san zalazi u duboka stanja, možda previše stvarna da bi bila realnost, a možda previše nestvarna da bi odstupala od njega. Sama činjenica sna zalazi duboko u razum u kojem je zapisano samo ono za čime žudimo, kojom putanjom bi želeli ići i kako uopšte bi mogli doći do nje. To je možda deo života koji nas kontroliše. Svako od nas ima trenutake kojih se rado ili u većim slučajevima nerado seća. Ti događaji nas menjaju, nekoga podstiču, nekoga deprimiraju, sputavaju u različitim situacijama. Na njega je određen trenutak ostavio toliko jak utisak, da je nakon toga promenio, ne samo svoje ponašanje i izgled, već život u samom korenu te reči. Siki je odstupio od realnog života posle sudbonosnog događaja na igralištu. Nije više posmatrao istim očima svet oko sebe. Život je bio izgubljen, kao namerno uništen poslednji deo slagalice.
Promenio se. Znao je to, ali nije mogao protiv toga. Stiglo ga je. Besnim potezima kidalo mu je meso. Posustao je. Krevet je bio jako neudoban. Krivila su mu se leđa zbog okretanja pri spavanju. Snovi su ga izvlačili, no ni oni nisu postojali, i to je on dobro znao. Jedino što je postojalo je obris surove realnosti, suočavanje sa sopstvenim demonima. Pokušavajući da ih pobedi, postao je jedan od njih i nisu ga više zanimale činjenice koje su opisivale čoveka. Dovoljno mu je bilo što je predvideo sopstveno uništenje. Krišom se i dalje ubijao zbog toga. Prošlost je ostala netaknuta. Zbog toga je i bolela…
Škriputanje je bilo dovoljno da zaustavi san. Poluznojavi čovek izgubio je jedinu nadu i vratio se zaboravljenom životu, tamo negde iznad suterena. Dečak je postao čovek. Sićušni, zubati dečko više nije postojao…
-Koliko je vruće ovde! – Promrmljao je, promuklim tek probuđenim glasom. U sobi nije bilo svežeg vazduha. Uspravio se na krevetu i dva minuta je iskašljavao dušu iz sebe. Imao je jako osetljiv respiratorni sistem koji bi pri najmanjem uništavanju ispoljavao svoje nezadovoljstvo u vidu dugoročnih efekata, kao što je jutarnji, pakleni kašalj. Osetio je potrebu da proluftira prostoriju i da udahne svež vazduh, i jednom za svagda da se probudi iz magičnih stega snova. Otvorivši prozor došao je u dodir sa vetrom koji baš jako duvao, toliko jako da je svakim pomeranjem pravio zvuk huktanja.
Odjednom, ga je presekao oštri bol u glavi. Osetio je blagu vrtoglavicu. Iskoristio je metalni deo kreveta da bi se zadržao na zemlji. Sedeo je na krevetu držeći se za glavu. Pulsirala je tolikom jačinom da čak nije mogao reč da progovori, a vrištao bi od siline udara. Grimasama je pokušavao da se odbrani, udarao je sebe u butni živac da bi prebacio bol s jedne strane na drugu, no ti očajnički potezi mu nisu pomogli u rešavanju problema. U stočiću se nalazila jedina mogućnost. Desnom rukom je posegao za kutijicom sa lekovima, stavio je dva u ruku i popio ih je bez vode. Koristio ih je za opuštanje, no vremenom je stvorio toleranciju i zavisnost. Glava ga je, u suštini, bolela zbog toga što ih nije prethodne večeri uzeo. Preskočio je, zaboravio je, nije želeo da ih uzme, ali nije mogao bez njih i ovo je bio dokaz. Dok su pilule prolazile ka želudcu, stomak mu je izričito govorio „Nahrani me“. Ustao je i krenuo je ka frižideru. Hod je odzvanjao u sobi, koja je izgledala kao sve samo ne prostorija za život. Nalikovala je špajizu. Jedan krevet na sredini, mali frižider u desnom uglu i smrad koji je dopirao iz okoline. Kamen koji je dominirao na podu, hladno je uticao na njegove noge. Pored frižidera nalazio se krvavi trag. Ko zna šta se dešavalo u ovoj „sobi“ pre njegovog dolaska. Noga ga je bolela. Podigao je nogavicu i kod lista imao je ranu koja je mogla da se inficira.
Uzeo je malo salame sa hlebom, stavio je u usta i žvakajući se vratio u krevet. Dok je koračao, telefon mu je zazvonio. „Ko bi to mogao da bude“, pomislio je.
-Halo. – Javio se krajnje nezainteresovano.
-Siki, da li si to ti? – Ženski glas ga je dozivao.
-Da, ko je to?
-Ovde Lujza. Siki, Strašilo je mrtav…
-Šta!
-Našli su ga. Priča se da se ubio.
-Strašilo… Se ubio… Čekaj ti hoćeš meni da kažeš…
-Da, umro je…
-Nemoguće, nije! Nemoj me lagati. Ne volim kada me neko laže! Mrzim kad me lažu!
-Ne lažem te, Siki, sutra je sahrana. Znaš i sam da bi on voleo da ti dođeš…
-Da dođem. HA! Zašto bih dolazio kada on nije mrtav, to je samo priča da bi me naterali da se vratim. Prozr’o sam vaš plan…
-Ozbiljna sam. Umro je. A ti, ako imaš u sebi bar malo starog Sikija, doći ćeš. – Rekavši to spustila je slušalicu. Gledao je u prazan prostor nekoliko minuta. Ostavljen, sam, koračao je u svom razumu i pravio je nagle pokrete tipične za ozlojeđenog čoveka. Počeo je da lomi sve po kući. „Ne! To nije moguće! Nije, lažu te. Ništa se nije desilo. Kao i ranije. Lažu te“. Nije plakao, ni jedna suza nije potekla niz njegove obraze. Bio je uveren da je presušio, da nikada više neće moći da oda poštu svojim suzama.
Postavljao je sebi pitanja na koja nije mogao dati tačan odgovor, ili bolje rečeno nije želeo, plašio se, strepio je. Ušao je u kupatilo, umio se. Uzeo je ključeve od kola i izašao je iz stana. Osećao je kako mu telo vibrira, da li je to bilo zbog doze ili zbog saznanja nije mogao shvatiti. Utrčao je u kola, kao da mu je život od toga zavisio i zatvorivši vrata naslonio je glavu na volan gledajući ka dole. Glava mu je bila na volanu, a misli tamo negde u nedođiji. Telefonsko zvono ga je probudilo iz sanjarenja, odbio je poziv i upalio je auto. Papučica za gas krila je svoju tajnu, mogućnost kontrole mehaničke kocke na točkovima. Duboka osećanja su prodirala do mozga i ostavljala prazninu u mestima na kojima su bila. Ogromna praznina i zvuk ljuljaške koji se čuo kao da je ispred njega zvečala. Gledao je mokru ulicu, zvuk koji se pomešao sa mirisom gume i zapaljenog cveća, dok je Kvazilend u sebi čuvao još jednu tajnu. Što se više približavao to je zvuk bio jači. Ugledao je svetlost. Probudio se.

Noć je krila još jednog saputnika. Trčao je. Voleo je da trči u večernjim časovima. Uvek ga je trčanje odvraćalo od trenutnih problema i nekadašnjih misli. Patnja i bol, neizdrživo su uticali na njega, praveći od nekadašnjeg ljutice mekušca, čoveka koji se ne stidi iskazivanja pred drugima. U svetlo-sivoj trenerci, išao je glavnom ulicom Kvazilenda. Putanja mu je bila od škole do parkića. Na sred ulice ugledao je nepoznatu osobu kako stoji i gleda ga, i što mu se više približavao to je bio svesniji da ta senka ne bi trebala da bude na ovom mestu.
Prepoznao ga je i trenutno je zanemeo. Gledao je čovekovu mračnu siluetu i samo je čekao trenutak kada će se probuditi znojav i uplašen i shvatiti da je sve ovo samo san. Ustao bi i rekao bi sebi „Sve što si video bila je laž“, i onda bi se vratio i sanjao lepše snove. Bez obzira na razmišljanja, svakim sekundom je prestajao da veruje da je sve ovo san, što ga je dosta nerviralo i unosilo mu strepnju u trenutni osećaj.
-Šta ćeš ti ovde? Posle deset godina si našao da se vratiš i gledaš me kao da se ništa nije desilo! – Baki je odbrusio čoveku iz senke.
-E moj Baki, ni da se pozdraviš, ni da kažeš kako si, šta radiš, dugo te nisam video… Razočarao si me…
-Nemoj da glumiš naivnost. Znaš ti dobro zbog čega ja ovo govorim.
-Ali čoveče, ništa se nije desilo! Ti se samo poigravaš sa mnom i sa samim sobom. Nadam se da neću morati da ti osvežim sećanje…
-Kako se ništa nije desilo! Kako možeš tako nešto da izgovoriš, kada ja ne mogu noćima da spavam zbog te proklete činjenice. Vidi, pogledaj me! Šta ja radim u kasnim časovima, umesto da spavam kao svaki normalan čovek. Zbog tebe!
-Uvek je lakše svaliti krivicu, zar ne? Slušaj sad, zamolio bih te nešto, u ime starih dana… Nemoj nikom da kažeš da sam došao, imam plan kako ću sve da nas okupim. Ali ne otkrivam svoju igru, do poslednjeg poteza. A sada idi, nastavi da trčiš, videćemo se.
-Ali…
-Čućemo se još. – I nestao je. Čovek iz mraka je utekao. Baki je pogledao gore u zvezde. Nebo je sadržalo plavo-crne nijanse, koje su se mešale sa svetlucavim tačkicama koje su ukrašavale ovaj nebeski ansambl. Nastavio je da trči. Stigao je do parkića. Kada je zastao da se odmori začuo je zvuk. Čula se ljuljaška koja je išla napred-nazad. Setio se…

„Zbog čega se osećam toliko srećno? Šta mi je? Ko se to poigrava sa mnom? Ko mi dozvoljava da se u jednom trenutku osećam kao govno, a u drugom kao svetac. Ovo prokleto mesto. Što si dozvolio sebi da te nateraju da se vratiš? Rekao si, nikada više! Sve sam ostavio i nestao, i eto me. Ponovo sam tu. Smejem se samom sebi. Da li sam srećan? Zbog čega jesam, a zašto i da ne budem. A srećan si! Ne kriješ više samom sebi. Gde ti je karakter, reč je pala u vodu, jednim korakom. I dalje si sam, oni su tu samo da bi ti se smejali. I dalje si za njih onaj zubati, smotani dečko. Iskoristili su te. Ostavili te da skupljaš ostatke. Gde si ti, a gde su oni? Da li su ispoštovali dogovor? Ne verujem, zar ne? Ti propali čoveče. Javi se, ’ajde. Zvoni ti telefon, javi se. Verovatno će se sada ponašati kao da je sve u redu. Misliš li ti tako? – Poigravao se sa mislima dok mu vibracija nije poremetila koncentraciju.
-Halo. – I dalje promukao i besan, javio se i prekinuo je agoniju.
-Siki, čujem vratio si se... Moraćemo da se vidimo, što pre.
-Molim! Ko je to?
-Baki! Care! Koja si sisa, ni glas mi ne prepoznaješ. Desilo se nešto neuobičajeno.
-Misliš pored toga što je Strašilo umro...
-Između ostalog. Gde se nalaziš?
-Kod nekadašnje česme sam. – Nasmejao se melanholično. – Za koliko si ovde?
-Desetak minuta... Sačekaj...
-Požuri. – Prekinuo je vezu i nastavio je da gleda u nekadašnji raj. Ispod ovog prokletog stakla i kvazi mermera, nalazila se čista dečija radost. Nekadašnji snovi su se zasnivali na ovom mestu, izgubljenom, zaboravljenom. Sve je uništeno!
A, zašto i ne bilo? Gledao je iskrivljene oblake koji su oslikavali ljudsku potrebu za samoćom. Bili su razdvojeni, sa željom za ponovnim spajanjem no bez mogućnosti za ostvarenjem toga. Krili su se jedni od drugih, dok su galebovi leteli združeno. Krila su im dodirivala Sunčeve zrake. Ćutali su i leteli, ne ostavivši ništa iza sebe, sem ostavljenih misli propalih pesnika. Njihovim krilima leteli su bogovi. Baš to što smo vezani za zemlju je naša najveća slabost. Nikada ljudi neće naučiti da lete!
Začuo je korake iza sebe. Prepoznao ih je. Naglo se okrenuo. Siloviti bol prožimao se u nozi. I dalje je bio živ.
-Siki, čoveče koliko te dugo nisam video. – Nije mogao, da sakrije osmeh s lica. Ispred njega stajao je on, glavom i bradom. Kao nekada u izgubljenim vremenima. Kvazilend, sanjao je ovaj trenutak, samo što nije želeo to da prizna sebi. Zagrlili su se kao i nekada, samo što ništa nije uspeo da izusti. Nemo je posmatrao praveći pokrete koje nije kontrolisao. – Pa, gde si ti? Siki, jebote!
-Ma brate, svako muči svoju muku.
-Kako ti je, tamo? Je l’ se snalaziš?
-Teško, kao preživljavam. Skapavam, ali takav je život. Neko nešto dobije, a neko izgubi... Ravnopravna igra...
-Nisi valjda i dalje ljut? Znaš zbog čega već?
-Ljut nisam. Razočaran i dalje. To je nešto što se neće nikada promeniti. Ali dobro, drago mi je, svakako, što te vidim. Kako si ti? Kako je Lujza?
-Trudim se da zaboravim. Koliko sam i ja puta pomišljao da odem odavde. Samo da nestanem. Ali ne, uvek me je nešto vezivalo za ovo mesto. Za ovo igralište. Ni Lujzi nije ništa bolje. Pogodilo je mnogo ovo sa Strašilom. Više nije svoja. Sa nama je, pa ne znam, valjda dobro. Funkcioniše, za sad...
-Zanimljivo... Drago mi je što vam je dobro. – Kiselim osmehom je upotpunio rečenicu.
-Ne umeš da lažeš. Opušteno, znam ja da si ti i dalje pod utiskom. Znam i, takođe, da si iz Kvazilenda otišao zbog nje. Zbog mene i nje. Nisi mogao da nas gledaš.
-Dobro! Nemoj da me podsećaš! Nisam došao ovde da bih se svađao, veće stvari su u pitanju.
-Znači ne bi došao da se nije desilo ovo sa Strašilom.
-Verovatno, ne bih. Bar ne, neko vreme. Šta ćeš, sam biraš kako živiš.
-Gde ćeš prenoćiti?
-Kod svojih ne želim da idem. Nisam im se javio dosta dugo, a i kasno je. Svratiću sutra do njih. Oduvek su, ranije išli na spavanje. Ne znam, verovatno ću iznajmiti neki hotel. – Nasmejao se kada je izgovorio ovu rečenicu.
-Haha! Možda me i ubediš u to. ’ajde, idemo do mene. Taman ćeš videti i Lujzu.
Nekadašnji drugovi, sada neznanci koračali su jedan pored drugog. Mladost je ostala, kao nekadašnja nevinost. Sadašnjost nije bila ni malo naivna. Odjednom začulo se nešto što ih je ponovo spojilo. Baki se ukopao i iz petnih žila se razdrao.
-Čuješ li?
-Zvuk ljuljaške? – Siki mu je odgovorio.
-Da.
-Otkad sam ušao u Kvazilend ne napušta me. Prati me, gde god da se okrenem. Šapuće mi.
-Začuđujuće...

Pokušavao je da pronađe izgubljeni deo slagalice. Nije mu se poklapalo ono što je napisao sa onim što je želeo. Ponekad je baš teško spojiti nespojivo i pretvoriti nestvarno u magično, svakodnevno. Okolina ga je inspirisala, pretvarala ga je u tumača, neizbrisivog pesnika u svetu brojeva i decimala. Neko je morao okrenuti leđa.
Da bi ušao u srž nečega moraš znati kako to nešto funkcioniše. On je to znao. Knjige su ga tome naučile. Čitao je ljude kao sabrana dela. Verovao je da je čovek kao knjiga, nerazumljiv, ali čitljiv. U svojim pričama opisivao je takve ljude. Samo ne slične njemu. Verovao je da pisac stvara likove po sebi, no i da su likovi nešto što pisac nikada ne bi mogao da bude. Živeo je u njima, znao je svaku njihovu tajnu, svaki opis mu se vrzmao po glavi noćima. Uspavljivao ga je i budio iz sna. Dešavalo se da mesec dana ne izađe iz kuće, a da pritom to vreme provede uz pisaću mašinu. Da li je to neko cenio? Nije. Da li je to neko video? Nije. Svoja dela nije želeo da deli sa drugima, jer onoliko koliko ih je obožavao toliko ih je i mrzeo. Nije bio spreman. Ne bi on mogao da se izbori sa kritičarima i sa glasinama, sa tumačenjem nečijeg života. Jer njemu su priče bile život i samim analiziranjem toga gube se čari, nestaju emocije i ostaje samo puki događaj, nebitan za njih, najvažniji za njega.
Previše bi tu bilo diskusija. U poslednje vreme više se posmatra piščev privatni život nego njegova dela. A ljudi misle da svaki pisac ima nešto da kaže, što je univerzalno. Nešto što bi moglo da pomogne u budućim danima. Ideju spasa, traže formulu uspeha. Ne postoji tako nešto. Sve te reči su samo obične slučajnosti prenesene na papir, ta neka iskrena improvizacija koja ne mora imati suštinu. Nije on pisao stvari da bi ljudi povezivali sa ratovima i ljudskim moralom, već jednostavno da bi izbacio tu neku negativnu energiju iz sebe. Sve se to zasniva na zlobi, na besu, neprilagođenosti, pobuni. Pisac je potpisao sertifikat sa Paklom pri prvoj napisanoj reči. Umetnost je zasnovana na zlobi koja je akumulirala u nešto dobro. To ljudi zaboravljaju, to pisci ne vide, to nebo ne ispisuje.
Nakon toga bi pičali kako je Strašilo bio vekovima ispred. Proučavala bi ga deca u školama, na fakultetima bi pisali doktorske disertacije. Analizirali bi svaku reč za sebe, pisali bi sastave, seminarske radove. Onda bi na internetu izašla skraćena verzija, za sve one glupe ljude koje mrzi da čitaju. Stavili bi ga u neku epohu. Veličali bi njegovo ime. Možda bi nazvali nekoliko ulica po njemu, dizali bi mu spomenike, zbog čega? Zbog nekoliko knjižica napisanih u totalnoj besvesti. Zbog akumuliranog besa koji se ispoljio na drugačiji način? Nije to želeo. Besmrtnost je kletva, ne živimo džaba ovoliko koliko možemo. Mogućnosti se razvijaju, no čovek nikada neće zaustaviti predodređenost, taj trenutak smrti. A kad on nestane, zašto bi ga zanimalo šta govore o njemu. Ionako neće biti tu, neće čuti sve gadosti koje čovek može smisliti.
Sedeo je u svom ateljeu. U sobi koja ga je podsećala na prošlost i koja je čuvala uspomene iz budućnosti. Zagledao se u sliku iznad radnog stola. Mešavina mrtve i žive prirode. Buckaste debele devojke koje se gađaju voćem i povrćem... Jako zanimljiva ideja. Prišao je pozlaćenom ramu, približio je glavu i omirisao ga je. Sadržao je miris starenja, zaboravljenih otkucaja i nečujnih krikova. Iza njega čulo se disanje. Neko je nepozvan ušao u njegov sveti hram. Posmatrao je pozlaćeni ram koji se presijavao uz dodire Sunca. Okrenuo se i ugledao je čoveka kojeg nije ni zamišljao da će sresti.
-Otkud ti ovde? Što si došao? Kako si ušao? – Počeo je vidno da se nervozi i da paniči.
-Da, toliko o lepim manirima. Znači to radiš na ovom mestu. Baš sam se pitao, šta normalan čovek može da traži ovde. Izgleda da sam pronašao svoj odgovor. – Šetkao se prostorijom, stao je pored radnog stola i uzeo je papir u ruke. – Da vidimo šta piše ovde.
-Ostavi to. – Strašilo je potrčao i istrgao mu je papir iz ruku. – Odgovori mi na pitanje. Šta ćeš ti ovde?
-Stidljiv si, ionako nisam došao ovde da bih čitao. Došao sam da vidim šta radiš i da ti nešto važno kažem.
-O čemu se radi? Zar se nismo mi dogovorili da se ti uopšte ne vraćaš. Nikada!
-Da, ali život je postao dosadan. Otkupio sam akcije jedne firme u stečaju. Za mesec dana na berzi zaradio sam hiljadu puta toliko. Uzeo sam keš i kupio zemlju, jedno ostrvce i u njemu sam pronašao još zanimljivije stvari. Rudnik dijamanata, nepresušno bogatstvo. Postao sam milijarder preko noći. Šta, kao ne gledaš vesti. Kod mene je sve na svom mestu. I kada sam već u mogućnosti da putujem i da radim šta god poželim, rešio sam da svratim u svoje omiljeno mesto. Lepo kažu, nigde nije kao kod kuće!
-A kod mene si svratio čisto da bi mi rekao kako si uspeo, je l’ tako?
-Pa... Ne baš. Pre će biti da sam odlučio da nas sve ponovo okupim. Ako znaš šta želim reći.
-Ne razumem, kakve ja veze imam s tim?
-Sećaš li se kako je bilo prošlog puta? Moraćemo da napravimo isti scenario.
-Molim! Ne! Nikako, ja to ne radim ponovo! Ne!
-Ne pitaš se, Čedo. Kako ne shvataš, to je jedini način. – Iz unutrašnjeg džepa izvadio je pištolj sa prigušivačem.
-Praviš veliku grešku. Nemoj! Samo ćeš...
-Kasno je. – Ispružio je ruku i metak je završio u Strašilovim ustima, želeo je da deluje kao da je on sam sebe ubio. Gledao ga je kako pada u neverici, kako krv zapljuskuje pozlaćeni ram, kako i dalje refleksno pokušava da dođe do daha i kako poslednji uzdah nestaje uz zvuke škripanja. Ljuljaške su vratile...

Nikoga nije bili unutra sem nje. Sedela je na kožnoj svetlo-sivoj fotelji, koja je bila okružena garniturom, iste konstrukcije. U sredini bio je postavljen stakleni stočić, koji je na sebi imao tek načetu flašu crnog vina. Vrtela je čašu u ruci, dok je posmatrala novu emisiju koju nije ni pratila toliko. Volela je da televizor bude upaljen, ali je samo u retkim slučajevima obraćala pažnju na njega. Staklena čaša dodirivala je punačke usne. Karmin je ostao na njoj. Popila je na iskap i već je drugom rukom tražila flašu radi novog početka. Razmišljala je o Strašilu, o Bakiju, o Sikiju, o svemu što se dešavalo u poslednje vreme. Sustigle su je suze, nije mogla očajnički posmatrati kako se ponovo domine dorušavaju do poslednjeg stepenika. Na kraju ostaće samo nekadašnja vizija lepote. Možda je to i dovoljno. Tešila je sebe takvim mislima.
Lampe su gorele svuda oko nje. Nije volela lustere, smetali su joj. U stanu se nalazilo tridesetak lampica, dovoljnih da obasjaju samo određene predele. Nije volela dominantnu svetlost, već romantičnu atmosferu koja se postepeno spaja sa požudom i otvara vrata ka novim dimenzijama. Lutala je u mislima. Flaša vina ispred nje. Nikoga nije bilo više. Na kraju je ostajala sama, sa mislima i čašom, zabrinuta za ceo svet, dok za nju niko nije znao. Telefon je izgovarao ono što ona nije mogla. Krišom je otkucavao vibracije čekajući na odgovor. Morala je biti hitra.
-Halo, ko je to? – Izgovorila je zbunjeno, pomalo opijeno.
-Ne mogu da verujem. Do sada me niko nije prepoznao.
-Ko si ti? – Drsko je upitala ne želeći da se zamajava pustim pričama.
-Ovde je Filip. Sećaš li se sada? – Čula je i uspaničila se. Popila je ono vina što je donela da bi se smirila.
-Filipe! Došao si. Zašto? Hahaha... Prešao si me. Dobra šala. Dugo te nisam čula, gde si sada?
-Šta ti misliš, da je ovo zezanje? Ne, Lujza, u Kvazilendu sam. Došao sam da bih ispoštovao svog druga. Nisam mogao da odolim...
-Nisi trebao da dođeš. Sećaš li se šta smo ti rekli?
-Baki zna da sam ovde, ne brini se. Šta nije ti rekao?
-Nije te ni pomenuo, ja sam skroz zaboravila da postojiš...
-Surova si Lujza, zar se tako pozdravljaju prijatelji. Dobro, nema veze. Videćemo se, na sahrani svakako, ali voleo bih kada bi se svi okupili...
-Ti pozovi svog druga Bakija pa se dogovorite. – Spustila je slušalicu, dok je i dalje u neverici pokušavala da sebi dosipa još malo vina. Nije mogla da odoli. I vratio se. Znala je ona da on neće ispoštovati dogovor, no nije ga očekivala baš sada.
Osećala se opijeno, s pritiskom u glavi, kao da se u njoj taložilo mnogo toga samo čekajući na početnu kapislu ispoljavanja. Možda je sve ovo ipak trebalo da se desi. Tešila se tim rečima. Na kraju krajeva i dalje je bila sama. Sedela je, pila i slušala. Zvuke koji su joj prijali, opuštali je. Vraćali u prošlost. Ljuljaške... Te proklete, ljuljaške!

Još jedno jutro sa sumornim krilima i pospanim licima. Magla se spustila, snovi su nestali. Sakrili su jedno parče sna za onaj deo posle života. Da bi imali šta da rade u krajnjem beznađu.
Dvoje zaljubljenih grlili su se na krevetu. Njihova ljubav nije bila ometena ustajalim vazduhom u prostoriji. Prigušene roletne davale su znak da novi dan počinje, no sat im nije dozvoljavao da se odupru ležanju.
Voleo je, kao što vetar voli kišu, kao što ustajalost voli provetravanje. Nije mogao bez nje. Svaki pedalj njenog tela želeo je da poseduje odjednom. Nije krio svoju opčinjenost svakim njenim pokretom. Smisao je pronalazio u njenim čudnovatim osobenostima, koje je samo ona imala, koje je samo on poznavao.
A ona je u njemu tražila zaštitu. Čoveka koji će moći da stane uz nju u svakom trenutku. Falilo joj je to, naravno ta vrsta osećaja povezana je direktno sa ljubavlju. Sa toliko posvećenosti trudila se da ga razume, da mu se posveti. Nailazila je na grube reči, poneki opaljeni šamar, ali za svaki se on duplo više pokajao. Morala je tako da se postavi, njena ličnost je bila u pitanju.
I sada su ležali. Zajedno. Na svojim odstojanjima koja su im godila, no stvoreni jedno za drugo u valovitoj crvotočini zvanoj trenutak. Zauvek traju samo dosadne stvari.
U drugoj sobi ležao je tuđinac. Sam, pokriven preko glave da mu se ne bi videlo lice. Još jedan odmetnik, krivokletnik, čovek koji bi, da je živeo nekoliko vekova ranije, bio javno spaljen. No on je tu, gleda, posmatra. Spava. Njegova pojava plašila je ostale, krišom su šaputali njegovo ime dok je prolazio. Trudio se da ne primećuje tako nešto, no nije bio baš u mogućnosti. Nažalost, želeo je da se sve završi. I pokop, i nestanak, i početak nekog zanimljivijeg trenutka.
Devet! Sat je počeo da vrišti. Zaljubljeni su poskočili dok je odmetnik samo podigao glavu želeći da obustavi taj prokleti zvuk. Dubokim uzdasima pokušavali su da dođu do sebe.
Nije znao koji je uopšte bio dan. Pogledao je telefon koji nije bio podešen da pokazuje tačno vreme. Nije voleo da se bakće sa tim glupostima. Život je previše kratak da bi čovek imao predstavu o vremenu. Jer kada bi se sve banalizovalo ostao bi samo konopac i volja za samouništenjem. Gledao je kroz zid, zatvoreni orman. Ivice koje su se sjajile u poluzadimljenom prostoru. Iznad kreveta nalazio se prozor, levom rukom se mučio da ga otvori i posle nekog vremena je uspeo. Krevet je udobno pasao njegovom telu. Znatna razlika od prošlog spavanja. Poželeo je da ustane. Kako je podigao glavu osetio je užasno probijanje koje je prolazilo putem rane na listu do rupe u mozgu. Život je kažu kratak, ako ga takvim učiniš. Njegov način je bio prvoklasan. Zalihe su morale da se osiguraju. Jednim potezom promenio je svoje psiho-fizičko stanje i vratio se u nešto što bi se moglo nazvati normala. Odjednom je poželeo da se istušira. Dugo nije, u normalnom kupatilu, oprao sebe. Šta je mogao, sahrana je bila tog dana. Morao je da izgleda mnogo bolje nego trenutno. Nije znao kako to da postigne. Tuširanje, brijanje i bilo koje odelo. Priprema, skoro svakog muškarca. Odradio je to. Pri izlasku iz kupatila, dok je i dalje bio u svom bade-mantilu, odjednom se našao ispred Lujze. Ili je ona slučajno naletela na njega. U sopstvenom stanu.
-Siki...
-Lujza... – Gledali su se par trenutaka pogledom koji je govorio „Šta bi bilo da se sve drugačije izdešavalo“? Probudila se iz magnovenja.
-Vidim ustao si. U dvan’est počinje. Šta ćeš raditi do tada?
-Mislio sam da izađem. Želim da se prošetam Kvazilendom. Zaboravio sam...
-Šta si zaboravio? Svuda isti ljudi sa istim automobilima u istim kućama sa istim kućnim pomoćnicama. Istim travnjacima, dvorištima... Ništa se nije promenilo.
-Parkić, igralište, ljuljaške... Gde su ljuljaške Lujza? Ništa se nije promenilo, kažeš? Najbitnije je nestalo, mladost se promenila postala je ogoljena ćelavost. Reuma u kostima i krah od kojeg srce staje. Više ne ubrzava kao pre... Ne, ne!
-Sve što se promenilo, trebalo je da se promeni. I dobro je što su to uradili.
-Ako ti tako kažeš... – Odgovorio je Siki. Krenuo je ka Lujzi. Pomerila se da bi on uzeo gornji deo. – Odlazim, da vidim, da oslušnem iste, stare zvuke.
Napolju je bilo prohladno. Vetar je pomerao zgrade s jedne strane na drugu, da ga nije bilo bilo bi prijatnije. Ovako pretvarao je čoveka u nešto drugačije, borca sa surovom prirodom. Tu smo, postojimo da bi nadmudrili onog koji ne može biti nadmudren. To je naš cilj, želja do koje smo toliko blizu da je prosto nedostižna. Koraci su odjekivali tužnim ponorom. Bio je daleko od sreće. Svaki pedalj ove zemlje pamtio je kao najlepšu stvar, pitao je sebe, zbog čega je on, u suštini, otišao. Na to pitanje nije želeo da da odgovor.
Na mestu igrališta nalazilo se mermerno mrtvilo. Još jedno moderno govno sastavljeno od različitih vrsta govana, spojenog u jedno. Sa lepim imenima, naravno...
Na samom početku ogromnog kompleksa naišao je na baštu koja je bila povezana sa kafićem. Poželeo je da sedne i popije kafu. Da posmatra ljude i traži u njima ono što on nikada ne bi mogao da bude. Krio je u sebi onu tananu povezanost sa ostalima. Devojke sa finim izgledom prolazile su pored njega želeći taj pritajeni pogled još jednog samca, no on nije jednostavno bio upućen u tako nešto. Ravnodušno je klimao glavom čekajući svoj kofeinski dodatak. Želeo je da požuri, da iz jednog srka protumači poentu ubrzanja i slobodnog pada. Pilule su ga omamile, nije imao koncentraciju da protumači sve oko sebe. Dok nije ugledao njega kako ulazi u isti ovaj kompleks i prilazi ka njemu, želeći da se pozdravi.
-Dugo te nisam video. Promenio si se! – Filip je oštro progovorio. – Nije valjda da mi i ti ne prepoznaješ. Šta je sa ljudima, jebote!
-Sedi, Filipe, smiri se. Nisam ja zaboravna osoba, al’ koliko primećujem ti jesi.
-Čekaj da razmislim. Da, sada ćeš i ti ponovoti ono što su već svi, a to je da sam došao iako nisam trebao. Zar ne? Ne možete vi kontrolisati ono što ja radim! Na vama je bilo da mi pomognete, a na meni da nestanem. Ponovni scenario je zahtevao ponovno vraćanje.
-Istina, no mene iskreno ne zanima šta ti sad kao radiš. Iskreno, ne ulazim u te stvari. Čak sam i verovao da ćeš ranije doći. Izdržao si dosta dugo.
-Svaki dan je bio blizu smrti.
-I ovde je tako, dragi Filipe.
-Ne, ovde su prijatelji. Pored njih ni smrt nije važna.
-Popijmo za to. Za nekadašnje prijatelje.
-Nazdravljaš kafom, kakav si ti čovek.
-Ne smem alkohol uz lekove. Ne idu zajedno, jednom sam probao i hteo sam da umrem.
-Što da ne, dupla sahrana. Da ne trošimo novac. – Nasmejao se, Siki se samo iskezio.
-Da, zanimljiva razmišljanja si oduvek imao.
-E, nisi ti video još ništa. Shvatićeš, okupićemo se ponovo, samo je pitanje vremena.
-Vreme, to je nešto što nam ne treba.
-Još uvek, dragi Siki. Još uvek. – Ustao je i krenuo je ka izlazu. Zvuk pomešanih koraka se stapao sa različitom melodijom. Da li je to bio zvuk samoće?
Dok su ostala deca trčala za loptom, on je sedeo pored terena i nezainteresovano je igrao tetris. Osećao se, za trenutke, pomalo odbačeno i usamljeno. Nije želeo da ga posmatraju kao tuđinca. Nažalost, nije mogao protiv toga. I te kako se razlikovao od njih, nije želeo da se spusti na njihov nivo, da korača postepeno ka svom cilju kad je znao da je u tom nekom psihičkom svetu on bio najbrži. Nebo je svojim svetlo plavim obrisima krilo dečiju razbibrigu, skakutanje koje je rezultiralo vrhuncem sreće. Najviše je voleo kišu. Tada je imao razlog da ostane kod kuće, ovako je samo trpeo nasumične pretnje. Bes se sakupljao velikom brzinom, nije imao način da ga ispolji. Plašio se tog trenutka, a znao je da uskoro će doći.
Pored njega ostali su igrali fudbal. Predvodio ih je Filip, kao najbolji među njima. Mladost je bila glavni adut. Svi su to znali i iskorišćavali su svoje mogućnosti. Među fudbalerima vladala je sujeta. Oni su se družili sa odabranima. Popularnost kao vrlina vladala je među njima. Imali su svoja pravila, sopstevni i stil, a ostale su posmatrali kao manje vredne ljude, bez cilja u mladosti. Jedan od takvih otpadaka bio je i Strašilo. Dok je on igrao svoju igricu, usamljen, oni su se družili, skakutali i sa sumnjivim osmesima tražili su razlog za sreću.
Lopta je letela, ponekad i tamo gde nije trebala. Pogodila je Strašila u ruke, jakom brzinom. Ispustio je svoju razbibrigu, a lopta je upala u baru koja ga je svojim prskanjem dodatno isprljala. Nemajući ideju šta se dešava u sekundi se okrenuo ka terenu, da osmotri ko je zaslužan za ovaj potez. Nisu bili strpljivi sa druge strane. Filip je odmah potrčao i nadobudno je krenuo da ga ispituje.
-Šta ti tražiš ovde, Strašilo! – Fudbaleri su izgovarali glas S dugo, da bi razbesneli nemoćnog dečaka. – Idi po loptu, obriši je! Bacio si je u baru. Šta čekaš!
-Loptu si bacio ti, koliko ja znam. Sam je i pokupi.
-Haha... Ne ide to tako, glupaku. Pogledaj me! Ići ćeš po loptu i obrisaćeš je ili ću da upotrebim silu.
-Misliš li stvarno da me zanima to što govoriš! – Čuvši ovo Filip je istrgao iz Strašilovih ruku tetris i svom silinom ga je bacio na beton pretvorivši od njega gomilu federa i polomljene plastike. Zvuk pobede je jedino izlazio iz njega, dok se nije, blagim prestajanjem isključio. – Zašto  si to uradio? – Osećao se punim energije. Srce mu je brzo kucalo i dobio je potrebu za lomljenjem nečega.
-Može mi se.
-A ovo se može meni. – Ustao je i gurnuo ga je. Tu mu je Filip vratio, guranjem i rečenicom.
        -Rešićemo ovo, znaš već kako. Za sat vremena kod česme. Van domašaja škole. Ugaziću te, pripremi se. – Udario ga je u rame potrefivši živac. Sa odsečenom rukom stajao je obliven znojem sa znanjem da je ugovorio svoju prvu tuču. Pravi trenutak kada će moći da se pokaže pred svetom i da skine pogled sa svojih nedostataka.
        Oktucaji srca mešali su se sa bukom u okolini. Koračao je glavnom ulicom gledajući sa jedne strane na drugu. Bodrili su ga sa strane.
        -’ajmo, Strašilo! Ubićeš ga! – Vikali su preko puta njega. Ceo Kvazilend je znao čija tuča je trebala da se dogodi. Ispred parka već je bilo dvadesetak ljudi. Poželeo je da odustane i da ostavi sve već kako jeste. Ništa ne bi izgubio, no nešto ga je sprečavalo to da uradi. Kao da mu je glas šaputao „Došlo je vreme i ti da se pokažeš. Daj sve od sebe. U krugu je on već stajao, spreman za akciju. Pokušavao je da ga zaplaši.
        -Ipak si stigao... Mislio sam da ćeš se uplašiti i otići kućici, da plačeš! – Smeh se orio od njegovih pristalica. Zlokobno haha“, teralo je Strašila na blaži napad panike. Ništa nije odgovorio samo je skinuo gornji deo i ušao je u krug gledajući Filipa direktno u oči. Bio je pametniji i baš to je želeo da iskoristi protiv neprijatelja. Taktički, korakom ispred zamišljao je date scenarije. Nažalost, morao je da zaboravi na maštu i da se skoncentriše na realnost koja i nije bila tako idilična kao snovi.
        Počelo je. Filip je išao oko njega trudeći se da ga izbaci iz koloseka. Svi su ćutali. Ništa se nije čulo. Nasledio je prvi udarac. Pesnica je dodirnula obraz. Strašilo je postao omamljen. Nikada ranije nije bio udaren takvom silinom. Ne posustaj od jednog udarca, idiote. Samo uđi u štos. Uđi u štos! Udari ga! Šta čekaš, udari ga! Ponovo te je udario idiote, izgubićeš. Pogledaj, već ti se smeju. Govore Strašilo je glup. Kako to dozvoljavaš. Udari ga. Pokreni se. Uradi nešto za sebe. Nešto glupo. Što niko ne očekuje! – Glas je treperio u glavi i pravio zbrku u mislima. Poslušao je sebe. Pomerio se. Ljudi su ućutali.
Levom rukom je, nenamerno, blokirao Filipov udarac i zadao je svoj prvenac ostavivši u protivniku veliki intenzitet besnila. Osetio se odjednom moćno. Nastavio je da udara užasnom silinom. Više nije video šta se dešava. Postojao je samo protivnik i on. I mogućnost nanošenja bola. Taj osećaj nepobedivosti. Mlatarao je rukama kao razjarena životinja, što je i bio. Posle nekog vremena shvatio je da je Filip već dugo na zemlji i da ga je oborio s nogu i onesvestio.
Za to vreme publika je uplašeno posmatrala, dok su kad je stvar izmakla kontroli neki utrčali i razdvojili Strašila od onesposobljenog fudbalera. Ležao je krvavog lica dole dok je ovaj sa nekadašnjim besnilom ispoljavao svoju novu ličnu kartu. Odjednom je začuo kako ljuljaške lagano trepere uz zvuke vetra. Ništa mu više nije bilo jasno.

Život. Još jedna prevara. Dok su gledali vešto izrađeni kovčeg, stvarali su osećaj shodan prošloj rečenici. Zašto je smrt dovoljno jaka da oduva jednu majušnu konstrukciju zvanu plamen života. Vetar je poremetio mir u kući. Postalo je hladno. Tresli su se. Lujza je očajnički pokušavala suzama da ga vrati. Krila je u sebi poseban osećaj samoće. Taština je ciljala one najslabije, odabrane da trpe određene trenutke ničim izabrane.
Suvi vetar dozivao ih je. Fijukao je tako da je samo nagoveštavao svoju prisutnost ne želeći da smeta u oplakivanju već je unosio atmosferu shodnu za celivanje. Koraci su zamenili doboše. Nije bilo potrebe pucati u nebo. A ni želje, takođe. Umro je još jedan čovek, najjači spermić. Ništavilo, kao da i nije bio tu. Niko ga nije voleo, osim odabranih. Većina je došla iz sažaljenja, kurtoazije. Sutradan niko ga se neće sećati. Zaboraviće njegov lik, govor, život, ime. Kraj je nastupio na samom početku. Roditi se znači umreti. Misliti daleko znači preživeti.
Njihove misli nisu se razlikovale od ovih, malopre izrečenih. Svaki uzdah izbacivao je dvostruku tugu. Plašili su se sopstvenog prolaska. Zamišljali su sebe u tom kovčegu, bez funkcija, bez života. Plakali su želeći da zaborave to što su pomislili. Život je morao da teče bez obzira na sve. Koliko je potrebno vetru da ih ugasi. Vremena je mnogo, trenutak je jedan.
Sveštenik je pevušio. Njemu je sa jedne strane i bilo drago zbog ovoga. Previše je smrti video u životu, morao je u jednom trenutku da prestane da razmišlja o njima na duhovnom nivou. Posmatrao je kovčege kao kasice prasice, pune iznenađenja u sebi. Novih automobila, televizora, vikendica. Što je i u neku bilo tačno. Zaradom je mogao da se nasmeje smrti. Pesme je napamet znao. Ionako ga nisu razumeli, najbitnije je bilo da ponavlja pokojnikovo ime i neke, ne mora pravim redosledom, reči iz odabranih pesama. Morao je njom da unese još jednu dozu tuge, jer je verovao da se čovek plakanjem oslobađa od zlih i negativnih stvari. Samim tim on je njima pomagao. I naravno, za to je bio i plaćen. Usluga za uslugu, smrt za život...
Kada se pesma privela kraju Baki je poželeo da se ispoveda, da progovori. Da kaže tu prokletu istinu, jednom za svagda. Nije mogao više da trpi, osetio je potrebu da se iskaže, sada kada su svi bili na okupu.
-Umro je. Kako je čudno videti ga u ovakvom stanju. – Nasmejao se želeći da sakrije tugu. – Nije da ga nisam već video ovakvog. Poželeo sam nešto da vam ispričam, o ovom čoveku ovde, koji nas sluša odozgo. Ili odakle god on želi. Priča nas vraća u stare dane, igrališta i fudbala. Tada smo bili samo deca...

-Biće dobro! – Odzvanjale su mu te dve reči čitavog dana. Zatvorio je oči, dok mu je podsvest govorila „Biće dobro, biće dobro!“. Snovi su ga proganjali. Začuo je zvuk neki, činilo mu se da je ljuljaška bila u pitanju. Otvorio je oči no škripanje je i dalje bilo tu. Osetio je potrebu da pogleda kroz prozor. Video ga je. Filip je stajao ispred gledao je ka njemu. Protrljao je oči još jedanput, no on je i dalje bio tu. Stajao je, pored bandere čekajući da izađe. Bio je u zavoju. Napravio mu je dosta povreda. Preživeo je, to je najbitnije. Niko ne sme da se kači sa Strašilom više. Osećao je potrebu da mu se izvini. Odlučio je da siđe dole i da umiri svoju savest. Kada je sišao, otvorio je vrata, ispred je stajao Filip i gledao ga je bledo. Pomalo nervozno za izražajnim izrazom koji je odisao lekovima protiv bolova koje je morao da popije.
-Mogao si da me ubiješ! – Polako mu se približavao, dok je Strašilo stajao ukopan, presečen izgovorenim rečima. Osetio se kao zgusnuta fekalija na ulici.
-Šta bih ti rekao... Ti si mene izazvao. Samo... Samo sam se branio. – Gledao je u beton, a pričao je sa njim. Nije smeo u oči da ga pogleda.
-Hej! Bar budi čovek i reci mi to u lice.
-Izvini, stvarno. Izgubio sam osećaj, kontrolu. Mogao sam da te ubijem. Izvini! – Filip se nasmejao.
-Opušteno, preživeo sam. Šta si ti radio do sada? Odakle ti onakvi pokreti. Sine, savladao si me u trenutku. Nisam znao gde sam.
-Šta da ti kažem, izgleda da u meni čuči ogromni potencijal.
-Šta god to značilo... Nego, ’ajmo do česme, do igrališta. – Hodali su. Jedan pored drugog pričali su o nebitnim stvarima. Onim dosta čudnim, zaboravljenim.
-Poznaješ li Lujzu? – Filip je bio radoznao. To pitanje ga je zbunilo. Nije verovao da će ga iko pitati ikada o tome. Desilo se. Hodao je iznenađen, želeći da promeni temu i da ne odgovori. Upornost je bila jedina mogućnost uspeha. Filip je bio namazan. Nije dozvolio da mu prethodna rečenica padne u vodu. Morao je ponoviti pitanje, čisto iz verodostojnosti. – Lujza? Znaš li je?
-Znam je, u ovom gradu svi se znaju. No, zbog čega te zanima?
-Samo pitam, meni je Lujza jedna od najlepših devojaka u gradu. – Poželeo je da se ispoveda.
-Muškarača, ali dobro ako ti se to sviđa. – Strašilo je zbijao šalu. Cerekao se uz svoj fazon.
-Misliš da li mi se ona sviđa? Ne! Ja to samo nešto za sebe. Ona i Siki su stvoreni jedno za drugo. Nisam došao da bi ih odvojio.
-Ne bi ni mogao to da uradiš! Njih dvoje već godinama se druže i to druženje je preraslo u nešto mnogo više i od ljubavi. Obožavanje...
-Možda si i u pravu. Eno ih! – Prolazili su pored česme, a na igralištu nalazili su se Baki, Siki i Lujza i nešto su pričali. Nisu ih primetili. Strašilo i Filip uputili su se ka ljuljaškama. Život je morao da se sredi. – Sede! Boli ih uvo. Smeju se, uživaju. ’ajmo na ljuljaške.
-Da nismo malo veliki za ove stare krntije.
-Upotrebi maštu, Strašilo. Toga bar imaš na pretek. Opusti se... Budi bar jednom u životu dete...
Ljuljali su se. Kao i nekada. Sa nasmejanim licima i zadovoljnim osmesima. Zvuk koji je preskakao slučajno je dotakao sve u okolini. Škripanje je zatvorilo duše u kutije. S jedne na drugu stranu pokrivali su se tananim kiseonikom.
        Vetar je fijukao. Besneo je oko njih praveći malene vrtloge. Više nisu mogli da se zaustave. Kretali su se sporadično želeći da siđu sa ljuljaški. Filip je izleteo sa ljuljaške. Lagano je prilazio. Sijala je pobeda u njegovim rukama. Zamahnuo je... Ono što je ostalo sakrio je bes. Zemlju je oplodio novom žrtvom. U naletu izgovorio je „Nikada me nećeš pobediti“. Čeda je pao, iskrivljen, čuvajući u pogledu iznenađenje. Vetar ga je odneo. Ostala je samo ljuljaška i par kapi krvi koje su hranile crvenicu pod Filipovim nogama. Počeo je da trči, nikada ranije nisam video da neko toliko brzo nestaje. U jednom trenutku je bio tu, u drugom nije.
        Mi smo svi videli to. U jednom trenutku sedimo, posmatramo kako vetrovi prave male kolutove. Morate priznati, zanimljivo je gledati ih, i odjednom BUM! Filip ustaje, vadi nož, ubada i nestaje. Mi zabezeknuti, i dalje trljamo oči tražeći san u ovom pogledu. Previše je bilo bolesno i zastrašujuće da bi bilo istinito. Bar nama, ne događa se to često, ljudi! Želeo sam samo da se sve završi, mislim čovek je ubijen pradamnom. U neverici smo krenuli da trčimo ka ljuljašci, neki od nas brže, neki sporije. Bili smo uplašeni. I to nije sve. Zanimljivost tek počinje.
        Kada smo stigli do ljuljaške ničega nije bilo. Strašilo je, samo odjednom nestao. Sve vreme je bio tu, nismo mi ludi, znamo šta smo videli. Ali nije ga bilo. Siki je počeo da paniči, Lujza isto, nije nam bilo dobro. Unervozili smo se. Počeli smo da tražimo okolo. Prazno je bilo. Ničega nije bilo, a videli smo sve... Kako? Pitam se i dalje, ali stvarno odgovor nisam pronašao. Ali možda i jesam...
        Nakon besne noć, agonija je preuzela naša tela. Ispoljavala se na različite načine, naravno, ali svi smo bili uništeni, svakako pomereni i pometeni, u svakom smislu te reči. Sreli smo Filipa. Drugačije se ponašao. Znao je isto što i mi. No njemu i dalje nije bilo objašnjeno šta se desilo posle njegovog odlaska. Uzbuđeno je zahtevao informacije od nas, no dobio je samo pretnju koja je od svih nas bila uperena ka njemu, da ode i da se više nikada ne vrati.
        Filip je krenuo da odlazi a mi smo ga pratili, želeli smo da se osiguramo. Previše je pometnje bilo u nama. Jednostavno taj događaj nas je promenio. No ovo što sledi, nas je dodatno poguralo u ludilo. Nešto neverovatno... Usput smo ga sreli. Šta mislite koga? Ko iz vedra neba stvorio se on. Strašilo je stajao pred nama sa istim osmehom i ponašao se kao da se ništa nije desilo. Prepali smo se odjednom. Bleda boja zahvatila je naša lica. Gledali smo se zbunjeno i uplašeno, dok je i Strašilo isto bio zbunjen. Zbog naše reakcije. Filip je otišao, mi smo smetnuli sa uma. Strašilo tvrdi da je taj dan prespavao. Ja stvarno i dalje ne znam. Jedino što mi je poznato, sada i ovde je to da Strašilo, nažalost, nije nestao. Dole je, pored svih nas, među nama. Sluša nas i čeka, jer to je njegova sudbina.
        No, čekam i ja. Njega. Ne bi me čudilo sutradan da se pojavi. Ali bez lažnih nada... Opraštamo se od tebe.
        Tihim aplauzom ispratili su priču. Lujza je suzama krasila ovaj predivni plato, dok se Siki borio sa unutrašnjim bolom.
        Sutradan se ponovo vratio. Nikada i nije otišao. Kroz snove je najavio svoj povratak, a na javi su ga ponovo sreli. No, ovog puta, nije bio lepo raspoložen.
        -Ljudi, da li vi shvatate? – Uzviknuo je namrgođeno.
        -Šta imamo da shvatimo?
        -Da zvuk predstavlja još jedno umiranje. I tako dalje, čujemo lance koji nas vezuju. To je jedini razlog našeg postojanja. To nešto, što sve nas spaja. Na kraju krajeva, ovde smo odrasli. Vezuje nas prošlost, i uvek će to ostati među nama. Kako ja da umrem na ovom mestu kada me jedino ono čini živim... Posle svih nas, ostaće zvuk...

        Zvuk, kao bezbroj pisama koje vetar piše, ljubavnicama i pesnicima. Mističnim kolutovima, šiljate stene podsećaju na mir. Sakriven u bašti plodova, sedeo je Strašilo i zapisivao reči. Pretvarao misao u san. Zbog čega ih je stvorio. Da li zbog sebe ili zbog toga što je priroda pripremala njemu dugogodišnje prijatelje. Postoji naravno svet u kome se sve vrti oko njega. Naravno, da je on bolji od ovog. Bar je on tako mislio, dok je pisao. No kraj ga je naterala da se zamisli. Da zaboravi.
        Zašto ovo nije tragedija? Zbog čega bi ubio delove, kada bi mogao da preuzme sve na sebe. Svet ravan ludilu, takav mu je trebao. Nije bio lud, pa nije ni gledao.
        U njegovom svetu ljudi pate i dalje, njihova realnost nije najzanimljivija, svakako... Ali zajedno drže se do poslednje tačke ključanja i propadanja i besnila. Gde je taj zanimljivi kraj? Gde je ono što ću pamtiti.


Poželeo je uplakano da prihvati svoju sudbinu. Na kraju krajeva, to mu je jedino i preostalo. Taj izgubljeni dah, nepostojani puls i pogled ka spajanju dve najlepše reke. Taj prizor uznemiravao je njegov duh, ako ga je uopšte i imao.
        Na koži sadržao je obljeske mističnosti. I dalje je krio svoje postojanje među pristalicama. Sedu glavu obuzimala je mrtva krajnost. Završavajući posao krenuo je ka drugom. Nije bilo vremena za predah. Biće, govorio je. Svako će se odmoriti jednom. Na samom kraju. Da li vredi onda odmaranje na ovim stepenicama života. To je greh, pričao je, preispitivanje granica je, u nekom smislu, čovekova jedina mogućnost. Možda će zaboraviti...
Među uglađenim odelom i diplomom filologa, noć je iziskivala iz njega svaku kapljicu znoja i tako je padajući u reku taj znoj postajao jedno sa tekućom vodom. Iz slavine je izlazila njegova pristojnost. Radivši kao konobar menjao je jedan dan za drugi, noć za kvalitetni san tokom dana, za vreme prvog posla.
        No most je osetio još jednog ronioca. Sa vrha je dopuzao do dna. U vodi je samo pitanje vremena.
        -Plašim se za tebe, Strašilo? – Ženski lik se oglasio.
        -Ne brini se, kraljice moja, završiću kao i svi ostali.
        -Kako?
        -Kao beskućnik. Idem u vodu da preispitam svoje postojanje.
        -Nemoj.
        -Zbog čega? Tebe možda? Jeste, ja i da volim nekoga to ne bi bila ti.
        -Čak ni ja?
-Imaš preveliko mišljenje o sebi, ne volim te, gledam te zato što moram. Nažalost, život nam nije uvek saputnik i drug, već najveći neprijatelj. Ja sam odavno shvatio da je deviza budi svoj otpala u samom korenu. Možda se vezuje za mladost, buntovništvo i haos, ali sve je to propala priča. Glumi, draga moja. Pretvaraj se da me voliš, ali znaj šta je pretvaranje, a šta ne. Ne mogu biti svoj, izgubiću mnogo toga, na kraju i sebe. Ne smem biti svoj. Moram glumiti, moram se održavati u životu u odnosu na situaciju, a ne na sebe. Ko sam ja, ako ne glas koji iz malog mozga prelazi u materiju. Ko si ti, ako ne povratna reakcija toga. Zašto bih bio iskren prema tebi? Da bi me odbacila u prvom krugu? Ne želim izgubiti ovaj meč. Revanša nema, zapamti to. Ne dozvoli da te savladaju emocije, budi jača od njih. Zamrzi ih. Ukopaj se u rupu i čekaj svoj obljesak. Prema licemerima budi licemerna, prema dobrima budi dobra, prema lošima budi još gora. To se očekuje od tebe. Da budeš i protagonista i antagonista i na samom kraju još jedna uzvrtela duša u lavini nazvanoj svet. I nemoj plakati, zbog istine, plači zbog svih laži kojima te prosipaju i kojima prosipaš. Ali ostani čvrsta, ne dozvoli da vide tvoje slabosti, na prvom ćošku će to upotrebiti protiv tebe. I ne zadovoljavaj se malim stvarima, čuvaj u glavi prisebnost, i budi srećna što postojiš. Jer ti kao i ja, smo bačeni na ovo mesto čisto iz zezanja. Razmisli malo bolje. Da li si nekada osetila emociju prema malom mravu ili muvi, ili si ih krvoločno ubila samo zato što možeš. Zapitaj se ko gazi po nama? Zbog toga nema izlaza, zbog toga nema zanošenja, ostani sama u svojoj glavi, budi sa nama i zaboravi. Prosto je. Na tebi je da izabereš.
        -Zbog čega si skočio?
        -Zbog toga što sam shvatio ovo sve. Celog života sam tražio put ka znanju, ka shvatanju jednog idealnog sveta. Ne on nije takav. Nije nikakav. Sve ovo što ti poveravam radim zbog toga što verujem da ti možeš. Jer ja nisam mogao. Stvarno nisam...
        -Ali ja ne postojim, Strašilo. A ti i dalje pričaš sa mnom.
        -To me poražava još više. Jedinog sagovornika nalazim na samom kraju, gde? U česticama. U sebi... Ej, još uvek si tu, zar ne? Ne ostavljaj me? Molim te! Ostani, bar za kraj. Kraljice!
        -Tu sam ne brini.
        -Taman sam pomislio da sanjam. Vidimo se, čućemo se. Došlo je vreme i ja da se odmorim.
        -Pomisli na druge.
        -Na njih i mislim, zbog toga i nestajem. Ne mogu oni sa mnom. Previše im unosim negativne energije. Šta sam ja drugima dobro učinio?
        -To samo ti znaš?
        -Zbog toga sam i skočio.
        -Strašilo, nemoj da gubiš dah. Izroni...
        -Kraljice, zauvek ću te voleti...