ZVUK
Zvuk, kao
bezbroj pisama koje vetar piše, ljubavnicama i pesnicima. Mističnim kolutovima,
šiljate stene podsećaju na mir. Sakriven u bašti plodova, sedeo je i zapisivao
reči. Pretvarao misao u san. Zbog čega ih je stvorio. Da li zbog sebe ili zbog
toga što je priroda pripremala njemu dugogodišnje prijatelje. Postoji naravno
svet u kome se sve vrti oko njega. Naravno, da je on bolji od ovog. Bar je on
tako mislio, dok je pisao. No kraj ga je naterala da se zamisli. Da zaboravi.
Zašto ovo nije tragedija? Zbog čega bi ubio delove, kada
bi mogao da preuzme sve na sebe. Svet ravan ludilu, takav mu je trebao. Nije
bio lud, pa nije ni gledao.
U njegovom svetu ljudi pate i dalje, njihova realnost
nije najzanimljivija, svakako... Ali zajedno drže se do poslednje tačke
ključanja i propadanja i besnila. Gde je taj zanimljivi kraj? Gde je ono što ću
pamtiti?
Poželeo je
uplakano da prihvati svoju sudbinu. Na kraju krajeva, to mu je jedino i
preostalo. Taj izgubljeni dah, nepostojani puls i pogled ka spajanju dve
najlepše reke. Taj prizor uznemiravao je njegov duh, ako ga je uopšte i imao.
Na koži sadržao je obljeske mističnosti. I dalje je krio
svoje postojanje među pristalicama. Sedu glavu obuzimala je mrtva krajnost.
Završavajući posao krenuo je ka drugom. Nije bilo vremena za predah. Biće,
govorio je. Svako će se odmoriti jednom. Na samom kraju. Da li vredi onda
odmaranje na ovim stepenicama života. To je greh, pričao je, preispitivanje
granica je, u nekom smislu, čovekova jedina mogućnost. Možda će zaboraviti...
Među
uglađenim odelom i diplomom filologa, noć je iziskivala iz njega svaku kapljicu
znoja i tako je padajući u reku taj znoj postajao jedno sa tekućom vodom. Iz
slavine je izlazila njegova pristojnost. Radivši kao konobar menjao je jedan
dan za drugi, noć za kvalitetni san tokom dana, za vreme prvog posla.
No most je osetio još jednog ronioca. Sa vrha je dopuzao
do dna. U vodi je samo pitanje vremena.
-Plašim se za tebe, Vojvodo? – Ženski lik se oglasio.
-Ne brini se, kraljice moja, završiću kao i svi ostali.
-Kako?
-Kao beskućnik. Idem u vodu da preispitam svoje
postojanje.
-Nemoj.
-Zbog čega? Tebe možda? Jeste, ja i da volim nekoga to ne
bi bila ti.
-Čak ni ja?
-Imaš
preveliko mišljenje o sebi, ne volim te, gledam te zato što moram. Nažalost,
život nam nije uvek saputnik i drug, već najveći neprijatelj. Ja sam odavno
shvatio da je deviza budi svoj otpala u samom korenu. Možda se vezuje za
mladost, buntovništvo i haos, ali sve je to propala priča. Glumi, draga moja.
Pretvaraj se da me voliš, ali znaj šta je pretvaranje, a šta ne. Ne mogu biti
svoj, izgubiću mnogo toga, na kraju i sebe. Ne smem biti svoj. Moram glumiti,
moram se održavati u životu u odnosu na situaciju, a ne na sebe. Ko sam ja, ako
ne glas koji iz malog mozga prelazi u materiju. Ko si ti, ako ne povratna
reakcija toga. Zašto bih bio iskren prema tebi? Da bi me odbacila u prvom
krugu? Ne želim izgubiti ovaj meč. Revanša nema, zapamti to. Ne dozvoli da te
savladaju emocije, budi jača od njih. Zamrzi ih. Ukopaj se u rupu i čekaj svoj
obljesak. Prema licemerima budi licemerna, prema dobrima budi dobra, prema
lošima budi još gora. To se očekuje od tebe. Da budeš i protagonista i
antagonista i na samom kraju još jedna uzvrtela duša u lavini nazvanoj svet. I
nemoj plakati, zbog istine, plači zbog svih laži kojima te prosipaju i kojima
prosipaš. Ali ostani čvrsta, ne dozvoli da vide tvoje slabosti, na prvom ćošku
će to upotrebiti protiv tebe. I ne zadovoljavaj se malim stvarima, čuvaj u
glavi prisebnost i budi srećna što postojiš. Jer ti kao i ja, smo bačeni na ovo
mesto čisto iz zezanja. Razmisli malo bolje. Da li si nekada osetila emociju
prema malom mravu ili muvi, ili si ih krvoločno ubila samo zato što možeš.
Zapitaj se ko gazi po nama? Zbog toga nema izlaza, zbog toga nema zanošenja,
ostani sama u svojoj glavi, budi sa nama i zaboravi. Prosto je. Na tebi je da
izabereš.
-Zbog čega si skočio?
-Zbog toga što sam shvatio ovo sve. Celog života sam
tražio put ka znanju, ka shvatanju jednog idealnog sveta. Ne, on nije takav.
Nije nikakav. Sve ovo što ti poveravam radim zbog toga što verujem da ti možeš.
Jer ja nisam mogao. Stvarno nisam...
-Ali ja ne postojim, Vojvodo. A ti i dalje pričaš sa
mnom.
-To me poražava još više. Jedinog sagovornika nalazim na
samom kraju, gde? U česticama. U sebi... Ej, još uvek si tu, zar ne? Ne
ostavljaj me? Molim te! Ostani, bar za kraj. Kraljice!
-Tu sam ne brini.
-Taman sam pomislio da sanjam. Vidimo se, čućemo se.
Došlo je vreme i ja da se odmorim.
-Pomisli na druge.
-Na njih i mislim, zbog toga i nestajem. Ne mogu oni sa
mnom. Previše im unosim negativne energije. Šta sam ja drugima dobro učinio?
-To samo ti znaš?
-Zbog toga sam i skočio.
-Vojvodo, nemoj da gubiš dah. Izroni...
-Kraljice, zauvek ću te voleti...
Нема коментара:
Постави коментар