I - UPOZNAVANJE SA ILUZIJOM
Još
jedno ruglo na balkonu. Opustošena ulica mirisala je na barut. Igranka je
počela pre nekih pola sata. Njih dvoje su plesali bez prestanka, kao da je
čitava scena bila tu samo zbog njih. Njegova ruka skrivala se na njenoj butini,
a ona je bila naslonjena na poveći stub koji je zaklanjao binu. Na scenu je
izašao bend sa energijom dovoljnom da ih natera da polete.
Njegovo
lice sastojalo se od loše raspoređenih očiju, rimskog nosa koji je zauzimao
veliki procenat lica i usana koje su bile boje šipurka, takođe, preplavljene od
ispucalih ogrebotina nastalih zbog hladnog vremena. Kosa mu je bila uobičajeno
razbarušena sa frćkavim šiškama, koje su padale na čelo, koje je bilo pozamašne
veličine što je podrazumevalo da je u pitanju bila pametna osoba, reklo bi se
čovek.
Ona
je na sebi nosila šarenu rolku koja je bila prekrivena dugačkim, svilenim,
sivim šalom na prugice. Kosa joj je bila razbarušena, gotovo mokra zbog velike količine znoja, koji
je strujao okolinom praveći od ljudi vodopade. Ispod šarene rolke nosila je
crni brushalter koji se blago nazirao i koji je na sebi sadržao njene
inicijale. Pamučna crna suknjica, koja je prekrivala sive skaj helanke, bila je
iscepana po dijagonali, iz fazona.
Na
igranku je stigao kasno. Blistave kapljice kiše su treperile dok ga je srce
ubrzano upozoravalo da je tempo kojim je hodao bio možda čak i previše brz za
njegovu konstituciju. Ne želeći da sasluša svoje srce, išao je ispred svojih
poznanika, tražeći u energiji mogućnost za ubrzanje. Zastao je pri izlasku iz
autobusa, okrenuo se ka njima i smišljeno je izgovorio:
-Uvek
zaboravim da vas dvojica čekate predstavnike lepšeg pola. – To je i bio razlog
zbog kojeg su kasnili.
Njih
dvojica pored njega sa sobom su poveli svoje devojke. Ako iko veruje u
matematika, u tom slučaju je rešenje zadatka, da su iza njega hodala dva para.
I on sam...
Dva
sata pre toga je izjavio pred svima da je voljan da maleriše neku ribu, po
njegovim rečima. Ironični osmesi su nastupili nakon te rečenice i tok razgovora
je krenuo u suprotnom smeru, potpuno zaneramarivši njegovu izjavu.
Kretali
su se ka izabranom mestu popločanim ulicama punim vode, međutim, sreća svakog
pojedinca je bila dovoljna da se zanemare elementarne nepogode i da se misao
usmeri samo ka jednoj stvari... muzici!
Gomila
iskrenih ljudi stajali su u redu čekajući mogućnost prolaza. Dvadesetak centimetara
kao najveća rupa u gomili. Ramena su prolazila lako, ljudi su disali jedni na
druge. Gurali su se kao da je poslednje parče hleba bilo na tom srazmernom
početku, bliskom bendu. U svoj toj gomili jedan pogled ka desnoj strani i par
nečujnih rečenica izazvali su erupciju u tadašnjici. Možda je baš taj sekund
doveo do zanimljivosti ove priče. Levo rame je bilo ispruženo ka sceni. Potpora
prolaska. Glavom je napravio okret ka desnom ramenu i ispred njega stajala je
ona. Nežnim, možda čak i ravnodušnim glasom izgovorila je
-Možeš
li da se pomeriš, moram otići ka svetlu. – Nije shvatio šta se upravo desilo i
kao iz topa je odgovorio
-Idem
i ja ka svetlu. Uhvati se za mene.
Prolazak
je počeo. Hodao je gurajući ljude, tražeći jedinstveni i najbrži put ka
zajedničkom odredištu. Dok je lutao ubrzanim koracima kroz masu, donji deo
braon kožne jakne, koja je davala dodatnu širinu njegovim već dosta širokim i
razvijenim leđima, neko je počeo da drži. Primetio je da se izgleda neko pribio
uz njega i da ga nije hteo pustiti, no nije mogao da shvati ko je to bio. Nije
želeo da se okreće, imao je druge planove koji su vodili ka svetlu, a ne ka
mraku iza.
Odjednom
je pustila kraj jakne i uhvatila ga je za ruku. Osetio je hladnjikavi dodir, no
i dalje nije mogao da oceni čiji je bio. Poželeo je da se okrene, da ubije
iluziju koja ga je morila. Iza njega stajala je ona, držeći ga čvrsto, bez
ikakve želje da ga pusti. Odjednom mu je sinula misao, uhvatila me je za ruku,
moja je! Probili su se do samog početka, ona je i dalje stajala ispred njega,
igrala je uz energične zvuke i pokušavala je da mu da do znanja da je potrebno
samo malo da se potrudi.
Shvatio
je on to odmah, no i dalje nije mogao da razume da je za čitavih pet minuta od
ulaska na igranku već naleteo na prigodnu žrtvu. Razmišljao je da li mu se to
desilo nekada u prošlosti i došao je do zaključka da mu je ovo bio rekord.
Srećan zbog te činjenice okrenuo je glavu ka njoj, koja je zbog njegove
zamišljenosti već pomišljala da on ne želi ništa sa njom.
Igrali
su zbunjeno, i on i ona, ne znajući kako da usklade pokrete. Muzika je bila
poslednja stvar u njegovim mislima, bila je tu kao potpora, no pogledi su
postali primarni deo situacije. Iskrivila je glavu čekajući poljubac, nije hteo
tako lako da se da. Pomerio se malo okrznuvši joj nos. Spustio je glavu želeći
da joj kaže bar nešto pre onog momenta kojeg su svi čekali.
-Kako
se zoveš? – upitao je, no zbog glasnoće ništa nije čula. Ponovio je pitanje
malo glasnije.
-Iluzija.
– Odgovorila je tihim glasićem koji ga je trenutno opustio.
-Moje
ime je Vojvoda. – Morao dva puta da joj ponovi.
Nakon
ovog finog upoznavanja, prešao je na stvar i u roku od nekoliko sekundi njegove
ispucale usne boje šipka su dodirnule njene. Stvarnost je prešla u mrak. Sekund
je čekao izgubljeno svog saputnika. Ubrzanje kao pojam dovodi do nagle
starosti.
Kao
pustinjski vetar magla puna svačijih isparenja duvala je u njih terajući ih da
i oni isparavaju i da učestvuju u ovom blistavom kruženju. Taj trenutni
iskrivljeni osećaj sreće. Njega nije doticala njena umešanost, a ona je bila
gruba. Grizli su se, dovela ga je do ludila. I sama se pregrejala. Delovala je
kao ringla koju na samo jedan način možeš ugasiti. Odvela ga je do stuba.
Tišina koja se osećala u svoj toj buci uznemirila je prisutne. Odjednom je
zastala, još jednom ga krvnički poljubila i šapnula mu na uvo
-Dovoljno
svetlosti za danas. – Nije ni trepnuo više nije bila tu, kao da je izmislio.
Čak ga ni poznanici nisu primetili sa njom. Da li je moguće da je sve to
umislio? Nije želeo da poveruje u to. Trčao je s jednog kraja na drugi, od
izlaza ka ulazu i nigde je nije bilo.
Izmučen
i umoran od surovog traženja, a i razočaran i kivan na svet stao je pored
šanka. Na silu je ispijao limenke piva želeći da zaboravi i da smiri sujetu i
ego koji mu je vrištao u tom trenutku. Prepio se do iznemoglosti. Nije ni znao
kako je stigao kući.
Probudio
se u svom krevetu sa željom da nikada više ne ustane. Glava ga je bolela, usta
su mu bila suva, mišići su ga probadali i na samom kraju setio se sinoćnog
doživljaja i ovako ubijen u pojam krenuo je da psuje u nedogled. Uzevši
telefon, koji je stajao na finoj polici od javorovog drveta, poželeo je da
proveri koliko ima sati. Ušavši u pozive prvo se prikazao imenik, kod slova I
pisalo je Iluzija.
Odjednom
je osetio uzbuđenje, jer do sada nije upoznao ni jednu devojku sa tim imenom.
Probao je da pozove, ali uzalud stalno je odbijala pozive, da bi na kraju
stigla poruka sa natpisom, strpi se...
I strpio se...
II - PRIHVATANJE ILUZIJE
Sledećeg
dana tumarao je sam tražeći u svakom dahu jedan novi, surovi početak. Poželeo
je da ode na bazen, da uhvati atome vode i da natera sebe da malo duže posluje
unutra. Dovoljno dugo da nikada ne izađe iz nje.
Zbog
čega su mu takve misli padale na pamet? Da li se misao o smrti povezuje sa
depresijom, ili nju može tajiti sasvim normalna osoba? Nije mogao da shvati
kako je ne biti. Onaj trenutak nepostojanja kada misao ne oseća telo, kada
misao ne oseća. Kako je nerazmišljati?
Zamišljao je raj
kao ogromno peščano prostranstvo, kao nekakvu obalu, takoreći plažu, okruženu
ogromnim vodenom površinom koje je strujalo u okolini i postojalo samo kao
zvučni efekat. Dodir talasa niz peščano blato. Zvuk šljapkanja po plićaku.
Svaki čovek ima svojih tri puta tri zlatnog, sitnog peska. Na toj površini
nekadašnje biće leži, gleda u nebo, nikada ne prestaje to da radi. I ne
razmišlja! Nikada ni jedna misao ne prolazi, ostaje samo duboki pogled ka
onostranom koji se putem iskrivljenih zraka vraća, ali nema tu poentu u životu,
nestaje mogućnost stvaranja lepih emocija, sve je statično kao u smrti. I to
traje beskonačno, bez mogućnosti prestanka...
Ako je ovo bila slika
raja šta predstavlja pakao u njegovoj glavi? Dok je pripremao ranac za trening,
stavljao unutra masku, peškir i rezervne gaće, misao mu je nagovestila da je
pakao ono što u sebi sadrži sve najlepše stvari, najviše mogućnosti nudi, ali,
takođe, daje svojevrstan rok trajanja čoveku, samim tim sve te mogućnosti koje
se ograničavaju na pojedinačne, vremenom se gube i ostaje samo život radi
života, bez ikakvih mogućnosti. Život radi slučajnosti, to je pakao. Svet koji
te gleda kroz iskrivljenu prizmu koraka. Zaboravi na misao i uživaj u pogledu.
Ranac koji je
spremao sastojao se od jedne zakačke koja se dijagonalno kačila na leđa. Imala
je samo jednu veliku pregradu u kojoj je moglo da stane tačno onoliko koliko mu
je bilo potrebno za trening. Crvena nit prolazila je rajsferšlusom i spajala se
sa ručkom koja je svojim crvenim izgledom, davala crnoj možda čak i tamnoj,
teget plavoj torbi topliji izgled. Nažalost, kaiš je izgubio svoju primenu,
tako da je ofrlje bio zakačen za metalnu nit ispod ručke. Dolazimo do zaključka
da je ranac nosio desnom rukom, koja je navikla na raznorazne terete u njegovom
životu, takoreći, smišljenom paklu.
Zbog čega mu se
ponovo dešava ovo sve. Dok tajna ponosno pokušava da u vidu pozitivnih misli
razgraniči današnjicu, njegova ličnost se razdvaja na histeričnog i zabrinutog.
Čitav dan je proleteo u magli, no jedna spona je uticala na mnogo toga. I dalje
ne može shvatiti... Niti razumeti.
Ponekad poželi da
usputnim koracima zahvali sudbini, ili možda nekoj uzvišenoj sili, Univerzumu
koji mu je pročitao frekvenciju misli i onda je nastupio zakon privlačnosti
koji je spojio njega i nju. – Slučajno! Ne veruje on u te laži.
Dok
su bele pahuljice dodirivale prljavi asfalt čineći sa njim još samo jedan vid
kontrasta u prirodi i društvu, njegova misao je tekla dijagonalno ka njoj.
Želele su ga utvare koje su otvoreno pokazivale svoju privrženost. A on oduvek
otpada kao najgori odmetnik.
Zbog
čega se zaljubi u svaku devojku koja mu pruži bar delić pažnje? Iako ga ništa
ne vezuje za nju, njegove spone se šire ka njoj. I onda dođe druga. Stalno je
neka kombinatorika u pitanju. Ali proces je isti. Mada, ko i ne bi poželeo tako
fina bića.
Ovoga
puta je izneverio sopstvena očekivanja. Šta je uopšte želeo? I zbog čega se
oseća iznevereno? Još jedan dan. Samo je on bio potreban. Blistaju januarske
noći. Podsećaju na zaboravljene predrasude. Da, njih je najlakše pretvoriti u
zabačene misli.
U
očima naziru se dva lika. Jedan koji zna, drugi koji ne zna šta ovaj prvi zna.
Ponekad obojica nastupe. Tada haos postaje jedini izlaz.
Ušla je, okupirala mu je maštu i ostala je samo slika osmeha.
Ostatak večeri sanjao je. Na vratima je pisalo, Stani, ono što poželiš ostvariće se. Odjednom je previše toga
počelo na pamet da pada, novac, slava, sve one materijalne stvari koje su kao
potrebne, no glavna želja nije imala veze s tim. Želeo je nju, možda čak i više
nego što bi trebalo, ali on je i imao, bila je njegova, no trenuci pored nje,
zaboravljali su časovnike, a te iste satove i brojeve na njima nisu trpeli ostali
koji su bili van tog začaranog kruga. Pitao se zašto se dani igraju sa njima, a
noći brzo padaju. Pitao se zašto ljudi očekuju da vreme ograničava strasti. Poželeo
je svet samo za njega i nju, u kojem sekunde traju satima i gde bi napokon
mogli da uživaju, bez opterećenja. Vrata je dodirnuo i prošao je kroz njih. Sa
druge strane stajala je gledajući ga svojim blistavim očima.
-Zaboravi. – Reči su izletele kao beskrajni talasi. Žutom
svilom bila je okićena. Stajala je kao kip, izvajana. Čuo je šta je izgovorila,
no znao je da želi da kaže nešto drugo. Nešto što je tišti. Crvenilo u obrazima
je otkrilo. Oči su joj sijale a nigde svetla nije bilo. Izgleda da je lukava,
nikada nije primetio tu osobinu kod devojke. Mada i bila je drugačija.
Šta da joj odgovori? Misli mu tumaraju. Spojene senke ne
dozvoljavaju mu da izgovori ono što misli; ono što želi. Okiva ga osećaj kao da
ne misli ono što želi. Šta je bitnije, misliti ili želeti? Jedna strana bi sada
pobegla, kiša bi je odnela i oprala. Ostala bi samo fleka, ono što ljudi vide a
ne ono što je on. Onaj drugi deo bi zaboravio i nastavio dalje. U tom slučaju
osećao bi se svemoćno i nemoćno u istom trenutku. Zar to ipak nije suština.
-Ne verujem da ću ikada
moći. – Zašto je ovo rekao? U priči bez pričanja; u snovima dok je leteo bez
puta. Dok je tumarao sam i nepostojan. Šta je rekao? U pesmi bez početka i
kraja. Granica je nekada bila misao, sada je deo života, puta. Koji ga je Đavo
naterao da sve ovo uradi! Da posustane i da ne zaboravi. Neke stvari se ne zaboravljaju.
One koje tumarajući grizu jedna drugu, dok ne ostane samo jedna stvar za koju se
vredi boriti. Za trenutak je pomislio da je to ona, ali ga je brzo u to
razuverila.
-Sve što sam uradila, bila je greška. Oprosti mi. – Rekla
je ne gledajući ga u oči. Gledala je kroz njega, u nekog drugog. Kao da je i on
ovde, ne napušta je ni u mislima. Koja patetična zavrzlama. Za rukav ga je
povukla, ali je isti rukav i iscepala. Sada je ostao bez rukava, a ona bez svog
dela.
-Ti si moja greška. – Rekao je i ispario je. Crne misli
ostale su u prostoriji, a senka koja ga je pratila pomno je postala deo samoće.
One divne koja vraća u mladost. Možda će biti zanimljivije, tešio je sebe dok
je koračao po mračnom tunelu. Kažu da je svetlost na samom kraju, ali gde je
kraj. Ko čuva zatvor od zatvora? Ko zna gde je prekidač? Jedino što postoji to
je rupica na zidu, koja mu dozvoljava da gleda izvan i da se divi prelepim
odsjajima zraka koji ga svakim novim trenom podsećaju na ono što je bio.
I dok sedi u tmurnoj besmrtnoj
noći, piće prinosi ustima i izgovara glasno i gromovito.
-Možda ja stvarno nisam
sposoban za osećanja. – Jedan srk ga je odveo u beskraj. Grč u grudima sa
potajnom srećom. Novi mrak je presreo stari. U hodniku starih sećanja, osetio
je njen miris ili su to samo cvetovi mladosti, koji ga vraćaju u onaj trenutak
kada se promenilo sve.
Probudio se!
III - RAZBIJANJE ILUZIJE
Zvuk, kao bezbroj
pisama koje vetar piše, ljubavnicama i pesnicima. Mističnim kolutovima, šiljate
stene podsećaju na mir. Sakriven u bašti plodova, sedeo je i zapisivao reči.
Pretvarao misao u san. Zbog čega ih je stvorio. Da li zbog sebe ili zbog toga
što mu je priroda pripremala dugogodišnje prijatelje. Postoji naravno svet u
kome se sve vrti oko njega. Naravno, da je on bolji od ovog. Bar je on tako
mislio, dok je pisao. No kraj ga je naterao da se zamisli. Da zaboravi.
Zašto
ovo nije tragedija? Zbog čega bi ubio delove, kada bi mogao da preuzme sve na
sebe. Svet ravan ludilu, takav mu je trebao. Nije bio lud, pa nije ni gledao.
U
njegovom svetu ljudi pate i dalje, njihova realnost nije najzanimljivija,
svakako... Ali zajedno drže se do poslednje tačke ključanja i propadanja i
besnila. Gde je taj zanimljivi kraj? Gde je ono što će pamtiti?
Poželeo je
uplakano da prihvati svoju sudbinu. Na kraju krajeva, to mu je jedino i
preostalo. Taj izgubljeni dah, nepostojani puls i pogled ka spajanju dve
najlepše reke. Taj prizor uznemiravao je njegov duh, ako ga je uopšte i imao.
Na
koži sadržao je obljeske mističnosti. I dalje je krio svoje postojanje među
pristalicama. Sedu glavu obuzimala je mrtva krajnost. Završavajući posao krenuo
je ka drugom. Nije bilo vremena za predah. Biće, govorio je. Svako će se
odmoriti jednom. Na samom kraju. Da li vredi onda odmaranje na ovim stepenicama
života. To je greh, pričao je, preispitivanje granica je, u nekom smislu,
čovekova jedina mogućnost. Možda će zaboraviti...
Među uglađenim
odelom i diplomom filologa, noć je iziskivala iz njega svaku kapljicu znoja i
tako je padajući u reku taj znoj postajao jedno sa tekućom vodom. Iz slavine je
izlazila njegova pristojnost. Radivši kao konobar menjao je jedan dan za drugi,
noć za kvalitetni san tokom dana, za vreme prvog posla.
No
most je osetio još jednog ronioca. Sa vrha je dopuzao do dna. U vodi je samo
pitanje vremena.
-Plašim
se za tebe, Vojvodo? – Iluzija se oglasila.
-Ne
brini se, kraljice moja, završiću kao i svi ostali.
-Kako?
-Kao
beskućnik. Idem u vodu da preispitam svoje postojanje.
-Nemoj.
-Zbog
čega? Tebe možda? Jeste, ja i da volim nekoga to ne bi bila ti.
-Čak
ni ja?
-Imaš preveliko
mišljenje o sebi, ne volim te, gledam te zato što moram. Nažalost, život nam
nije uvek saputnik i drug, već najveći neprijatelj. Ja sam odavno shvatio da je
deviza budi svoj otpala u samom korenu. Možda se vezuje za mladost,
buntovništvo i haos, ali sve je to propala priča. Glumi, draga moja. Pretvaraj
se da me voliš, ali znaj šta je pretvaranje, a šta ne. Ne mogu biti svoj,
izgubiću mnogo toga, na kraju i sebe. Ne smem biti svoj. Moram glumiti, moram
se održavati u životu u odnosu na situaciju, a ne na sebe. Ko sam ja, ako ne
glas koji iz malog mozga prelazi u materiju. Ko si ti, ako ne povratna reakcija
toga. Zašto bih bio iskren prema tebi? Da bi me odbacila u prvom krugu? Ne
želim izgubiti ovaj meč. Revanša nema, zapamti to. Ne dozvoli da te savladaju
emocije, budi jača od njih. Zamrzi ih. Ukopaj se u rupu i čekaj svoj obljesak.
Prema licemerima budi licemerna, prema dobrima budi dobra, prema lošima budi
još gora. To se očekuje od tebe. Da budeš i protagonista i antagonista i na
samom kraju još jedna uzvrtela duša u lavini nazvanoj svet. I nemoj plakati,
zbog istine, plači zbog svih laži kojima te prosipaju i kojima prosipaš. Ali
ostani čvrsta, ne dozvoli da vide tvoje slabosti, na prvom ćošku će to
upotrebiti protiv tebe. I ne zadovoljavaj se malim stvarima, čuvaj u glavi
prisebnost i budi srećna što postojiš. Jer ti kao i ja, smo bačeni na ovo mesto
čisto iz zezanja. Razmisli malo bolje. Da li si nekada osetila emociju prema
malom mravu ili muvi, ili si ih krvoločno ubila samo zato što možeš. Zapitaj se
ko gazi po nama? Zbog toga nema izlaza, zbog toga nema zanošenja, ostani sama u
svojoj glavi, budi sa nama i zaboravi. Prosto je. Na tebi je da izabereš.
-Zbog
čega si skočio?
-Zbog
toga što sam shvatio ovo sve. Celog života sam tražio put ka znanju, ka
shvatanju jednog idealnog sveta. Ne, on nije takav. Nije nikakav. Sve ovo što
ti poveravam radim zbog toga što verujem da ti možeš. Jer ja nisam mogao.
Stvarno nisam...
-Ali
ja ne postojim, Vojvodo. A ti i dalje pričaš sa mnom.
-To
me poražava još više. Jedinog sagovornika nalazim na samom kraju, gde? U
česticama. U sebi! U Iluziji! Ej, još uvek si tu, zar ne? Ne ostavljaj me?
Molim te! Ostani, bar za kraj. Iluzijo!
-Tu
sam ne brini.
-Taman
sam pomislio da sanjam. Vidimo se, čućemo se. Došlo je vreme i ja da se
odmorim.
-Pomisli
na druge.
-Na
njih i mislim, zbog toga i nestajem. Ne mogu oni sa mnom. Previše im unosim
negativne energije. Šta sam ja drugima dobro učinio?
-To
samo ti znaš?
-Zbog
toga sam i skočio.
-Vojvodo,
nemoj da gubiš dah. Izroni...
-Iluzijo,
zauvek ću te voleti...
Нема коментара:
Постави коментар