Dnevnik jedne lude ljubavi
XX.12.2013.
Šta je to što
nas čini ljudima? Prkos? Smeh? Laž ili greh? Ili bosonogo hodanje po životnom
žaru? Naučio sam da dišem ravnomerno dok sam hodao uz tebe. Zbog čega si baš ti
postala ono što sam tražio?
Možda ja i preterujem, ubijam, smirujem, a možda i sakrivam
realnost od svojih očiju i u stilu pesnika preterujem. No zanos nije svojstven
samo takvima kao što sam ja. I drugi su, uprkos starenju, sanjali budni.
Granica mojih želja ne postoji. Nešto što ti nazivaš lutanjem, ja vidim kao
put; ono što ti nazivaš krajem, ja sam već završio. Meni ne trebaju izgubljene
bitke, niti sam voljan da se borim za ideale. Nešto najbliže idealu si mi ti,
sve ostalo naizgled podseća na tebe. Ovo je opsesija! Bolest! Otimačina duše.
Moja hemija je zatresena! Ona se bori da ne nestane.
Kroz okvire razuma ja ne postojim! Ovo moje stanje verovatno
bi bilo proglašeno ludilom, mada i ja preterujem. Danas su osećanja sinonim za
slabost, samo što se ja, za razliku od drugih, ne bojim svojih iluzija. Moram
vam odati jednu tajnu: iluzije me
održavaju u životu. Moja misao sreće se sa tobom. Prvo što vidim to su
pocrneli krajevi kaputa koji polako počinju da blede. A ja se i dalje trudim da
ne sperem prljavštinu, iako će me ona koštati života.
Svako ima svog
demona. Moj je nekako izražajan, uvek je tu, i na ovaj način se suočava sa
mnom. U svakom preostalom trenutku mi nagoveštava da zaboravim moral i da se
uzdignem tako što ću se spustiti niže od bilo koga i dozvoliti sebi da
prisvojim nešto što mi ne pripada. – A zbog čega ti ne bi pripadalo? – njegov
glas otkucava uz otkucaje srca – Ti imaš isto toliko prava koliko i on. Ništa
te ne razlikuje od njega. Nemoj da pretpostavljaš! Pokaži se! I kakvo crno srce
ti pominješ gore? Znaš li ti da srce i nekakve emocijice nemaju veze sa tvojom
željom? Nije te viša sila naterala da pređeš preko načela. Sam si, iz svojih
razloga, poželeo nešto tuđe samo da bi zadovoljio svoje samoljublje i upotpunio
sujetu. Sve ostalo su izgovori... Ti hoćeš trofej! Ja sam ovde da bih te naučio
da se ne pecaš na glupa osećanja. Komunizam je ubio to što ti nazivaš srcem,
ostao je samo trag i tvoja podsvest koja te ubeđuje da su neka idiotska
osećanja, draži, gluposti, ono što te pokreće. Ne! Ti si instinktivno biće.
Želiš da postaneš alfa, u tome je caka. Dobio si predispozicije čopora. Nikada
nisi razmišljao da ćeš se vratiti na početak, na prosto. Na buzdovan i kamen!
Zbog toga se i mučiš. Jer u tvom razumnom telu nema mesta za iracionalno van
onog zamišljenog. Sve ono refleksno smatra se nepotrebnim i stranim. Sav taj
zanos nepoznat je i razum pokušava da ga uguši. U toj epskoj borbi strasti i
razuma, ja ostajem kao kolateralna šteta. Ne zaboravi da mozak nije dovoljno
jak da bi uništio nagon. Priroda pobeđuje ponovo, ali vremenom probudiće se
misao koja će mi pružiti spektar različitih mogućnosti. Te proklete mogućnosti
se gomilaju. Svet počinje da se vodi u glavi, dok realnost trpi zamišljenost.
Ja ne želim ideal tebe, već bih svojom senkom da zakoračim u
tvoju sa svom cenom nesavršenosti sa kojom smo sklepani. Ne bojim se glasno da
govorim ono što osećam, niti mogu da verujem u poniznost tih dela. Ja stvari
radim po mojoj sopstvenoj želji. Ako zakoračim neiskrenim osmehom život neće
teći uobičajenim tokom. Ta laž izgradiće svet sa podlogom od neistine. Takve
kule su osuđene na propast. A ja ne želim da ti i ja... Hm! Ti i ja! Kako veličanstvena
misao koja možda i zvuči kao patetična ispovest, no u mom umu to je više
fantastika. Nešto što u svojoj zamisli gubi uzemljenje. Kada stvari dobiju
levitaciju njihova boja miriše na taj sirovi zadah strasti, koja u svoj toj
idiotskoj situaciji oplemenjuje samo tebe kao objekat ljubavi. A gde sam tu ja?
Ja postajem samo medijum božanske sile koja kroz mene deluje.
Gde bi Bokačo bio bez svoje Laure?
Al’ ipak pakosno posmatram suparnika sa podsmehom u očima i
bez ikakvog stida oduzimam mu ono što je potrebno. Moje biće je srećno, možda
po prvi put u ovoj izgubljenoj iluziji nazvanoj vreme. I dok hodam popločanim
ulicama svesno u svesti pronalazim sličnosti sa tobom. Moje nekadašnje biće u
tebi se ogleda. Šta si mi to uradila?
Нема коментара:
Постави коментар