I
– U POKRETU JE INSPIRACIJA
Prozirnim
koracima počinje priča...
Nečija noga pravi dodir sa betonom. Asfalt je počeo da
škripi. Njegova ustajala pojava stečena je iskustvom. Nekada se pokazao kao
najbolji tip stoga se i dalje verovalo u njega. Starine se najlakše gaze. Ovaj
beton je imao oko sto dvadeset godina i postao je oličenje neravnina.
Udubljenja, uzvišenja, sve je to nastalo ljudskim hodom, brzopletim,
džangrizavim... Možda je baš ta ubilačka energija ljudskog roda dovela do toga.
Neko bi bio siguran u to... Ja iskreno nisam! I beton je ljudska tvorevina,
poigravali smo se sa prirodom i to ne baš na najzahvalniji način. Sistem mora
doći do harmonije. Neravnine na rasutom betonu razuđene su bile kao veliki
ožiljci na tek umrlim ljudima. Prolazeći tim putem mogla se osetiti pobuna prirode.
Možda su baš zato ptice ispuštale svoje najupečatljivije krike baš iznad tog
mesta? Dve garave, ali možda i preterano zamišljene, vrane bile su svedoci
svakom bitnijem događaju odigranom na tom mestu. Naslonjene na banderu od smrče,
njihove jednoznačne oči mogu posvedočiti o istinitosti ove pripovesti. U njima
se sve ovo može doživeti. Moja misao leti njihovim krilima!
Hladno, maglovito jutro. Ovo nije sneg! To što vidiš je
magla, sve oko tebe je zaleđeno, ali to nije sneg. Nema tu jutarnju dobrotu
zbog koje se budimo. Sve je nepristupačno, baš nalik na maglu kojom si okružen.
Bolje požuri, odredi gde želiš da ideš. Smrznuli su ti se prsti. U pokretu se
događa skup zanosnih misli. To je ono što ne možeš da postigneš ništa ne radeći
i samo gluvareći. Tvoj mozak nije stvoren za kašu. Njegova priroda se buni svim
situacijama kojim bombarduješ svoj mlađani život. Izgradi iskustvo preko
saveta, nemoj želeti na svojoj koži dodir vrućeg čelika. Tako nešto otupeće ti
čula. Ostaćeš samo zanesenjak. Ti si čovek ovoga sveta, ne zanosi se mislima o
budućnosti. Koračaj ka neravnoj površini sa znanjem da ćeš pasti. Nemoj da
zaboraviš misao o sebi. Ljudi se ili poništavaju ili uzdižu! Tvoj zadatak je da
budeš na sredini i pobedićeš. Samo me slušaj i doguraćeš daleko. Šta misliš,
zbog čega si došao do ovog trenutka? Nisi sam na ovom svetu, to je prokletstvo
vas zanesenjaka. Stvarate misli, a posle se krijete od njih. Upustio si se u
književne vode, rodio sam se ja. Ne možeš da mi zabraniš da se ispoljim. Kada
te ništavilo umrtvi, nestajem i ja. U pokretu je inspiracija...
Isparenje između dve zebre već je u predelu tvoje glave.
Vidim da možeš da primetiš energiju mrtvila koju ovaj iskrivljeni grad
predstavlja. Sve je sivo, nikako crno-belo, možda previše melanholično. Takvi
kao ti se vezuju za fasadu, za nešto konretno. Za nešto što podseća na ojađeni
nervni sistem koji se u borbi sa imunim sistemom bori da preživi. Ovako krhko
telo, bledih zidova, daje samo površinsku sliku praktičnosti, prisebnosti, ali
i blagotvorne plitkosti. Nestala je zanesenost. Siva je ubica boja, njena skica
čeka mašte plod, da bi se nahranila. Zbog toga ti sivi zidovi nikada ne crne.
Njihove lađe su već potonule i one oronule čekaju na novo svitanje.
Obrisi svetlosti ukazuju na gomilu grehova od kojih si
satkan tako da svaki maleni snopić zraka u dodiru sa dušom nagoveštava ono
najgore u tebi. Možda je baš ta nerazuđena gomila nedostataka dovela do toga da
kada se sve te šupljine, prepune očaja, stave na gomilu dobija nešto potpuno
suprotno od očekivanog. Hram lepih dela... Ono što je preterano ružno dobija
dimenziju grandiozne lepote. Za sve je krivo ljudsko sažaljenje koje ima moć da
gomilu nedostataka pretvori u zanimljivu celinu. Tebi ta gomila ružnoće na
jednom mestu smeta. Ti podsvesno spajaš nedostatke i proglašavaš pobedu lepote
kao entiteta. Sve te ružne pojedinosti kada bi razdvojili predstavljale bi
svaka ponaosob jedan nivo ružnoće, no harmoničnim spajanjem neravnina pretvaraš
nešto što naizgled deluje očajno u skup lepote kao celine. Ta lepota prelazi
nivo oduševljenja, umeš li da se zapitaš zbog čega je to tako? Zašto je mops
lep pas? I da li je on uopšte takav?
Koliko ja vidim ti ne voliš da ti govore šta da radiš. Iako
ih svakako uzimaš u obzir i analiziraš, taj prvi čin pokušaja menjanja tvog
mišljenja nailazi na odbrambeni mehanizam tvoje ličnosti koja svaki savet
iznesen na taj način odbacuje u prvom koraku kao mogućnost. Tek u drugom
koraku, kada ti sujeta vrati sposobnost razmišljanja, ti počinješ da razlažeš
te korisne misli, pretvarajući ih u svoje ideje. Samoljublje ti ne dozvoljava
da pogledaš hladno kritičara u oči. Svaku njegovu reč ti provlačiš kroz svoju
ličnost tražeći izgovor za sve ono što ti ne odgovara u njegovim rečima. Ti
izgovori su zaslužni za iluziju koju nazivaš srećom. No ne zaboravi da su i oni
samo zamisao, kao i asfalt kojim sada hodaš.
Na beskonačno pitanja postoje samo dva odgovora. Jedan se
krije u tebi, drugi ćeš morati da pronađeš u nekome. U tome je harmoničnost
ovog sveta. Nije bitno što odgovor u sebi krije mogućnosti, tvoja pojava veruje
u taj odgovor kao jedini mogući, ali i dalje postoji nešto u tebi što ti ne
dozvoljava da odgovoriš na taj način. Kao da si svestan da jedan odgovor nije
dovoljan, ni približno. Kada budeš shvatio da dve mogućnosti daju celinu, tvoja
ličnost postaće rasparčana i u vidu razbijenog ogledala čekaće nekoga ko bi
mogao sebe da ugleda u njoj. Ali nemoj verovati u odraze, čovek nije dovoljno
jak da bi odbranio sebe od duhova prošlosti. Ono što vidiš u svom licu nisi ti,
već senka tvog postanja koja zarobljeno posmatra svog stvaraoca. Tvoja podsvest
te poistovećuje sa životinjom sa druge strane. Ona primećuje sličnosti između
vas dvojice i naizgled vas poistovećuje. No razlika je to što ti imaš moć
misli, dok njegovi tokovi ostaju plitki i suvi. Odraz predstavlja samo fizičko
truplo koje ti nagoveštava postojanje, no misao dolazi samo sa jedne strane.
Dimenziju više otkrivaš ti, ona druga strana prati tvoju mimiku i pokrete, ali
nikada ne može da dostigne tvoju veličinu. Zbog toga te i ograničava na samo
čulno i fizički, dok ti se telo ne osuši i dok ne shvatiš poentu prolaznosti
koja se u odrazima najbolje primećuje. Nemoj plakati zbog nesavršenosti to je
dokaz da umeš da živiš.
Zbog čega ti se dešava ovo sve? Dok nešto što podseća na
tajnu ponosno pokušava da u vidu pozitivnih misli razgraniči današnjicu, tvoje
biće se razdvaja na histeričnog i zabrinutog. Čitav dan ti je proleteo u magli,
no nazirao se blistavo osvetljen snopić zraka koji i dalje nisi shvatio. Poželeo
si da usputnim koracima zahvališ sudbini, ili možda nekoj uzvišenoj sili,
univerzumu, zbog toga što ti je poslušala misao koja vas je zakonom
privlačnosti spojila. Slučajno! Ne veruješ ti u te laži.
Dok su bele pahuljice dodirivale prljavi asfalt čineći sa
njim još samo jedan vid kontrasta u prirodi i društvu, nečija misao je tekla
dijagonalno ka tebi, praveći od savršenog kvadrata, dva ista trougla. Naleteo
si na utvaru koja je otvoreno pokazala svoju privrženost. Situacije koje ne
zahtevaju utrošak energije gube svoju zanimljivost i svojom otvorenošću
uništavaju iluziju želje kojom ti rukovodiš. Jer da bi se tebi neko dopao,
moraš u njoj pronaći onu neotkrivenost koja te i dalje privlači. Na rešenim
slagalicama primećuje se poenta, dok ti voliš korak po korak sam da rešavaš, pa
čak i da zađeš u nerešivost problema. Da se zapitaš... Da zastaneš i da pomisiš
nema rešenja... To je ono što te inspiriše, pokret. Ako ti se nešto ukazuje kao
svršen čin, tvoja znatiželja se završava u sledećoj minuti, nakon duboke
analize. Ti si istražitelj, kolonizator. U potrazi za neotkrivenim kopnom. Kada
ga budeš otkrio nastanićeš se na njemu. Do tada ćeš koračati ka svom cilju ne
želeći da zađeš u već otkriveno. Rešene slagalice nemaju poentu. Začudićeš se
kada ti budem rekao da i tvoju složenu slagalicu neko rešava u ovom trenutku.
Ali nemoj kretati od samoljublja, znam da ti godi kada si u centru pažnje, no
ne dešava se to zbog tvojih vanserijskih mogućnosti, već to samo priroda
udešava svoje. Zbog toga ti utvare ne dozvoljavaju kretanje. Jer u tvojoj
zagonetnoj slagalici niko još uvek nije došao do rešenja. One samo pokušavaju i
ta nemogućnost ih sve više približava k tebi. Kada bi bio prostiji, bio bi i
srećniji... Dobrodošao u klub...
Znam šta ti prolazi kroz glavu, zbog toga što i ja
predstavljam deo tebe, ili bar jedan procenat slagalice. Onaj nedokučivi deo,
koji dovodi utvare do tebe. Ali kada bi cenzurisao mene ostali bi samo delovi
slagalice koji nemaju mogućnost spajanja. Ogledalo je puklo, a lepka nema. Jedan
dodir vetra i staklići će odleteti, a stoga i ti i ja se razdvajamo. Ja ostajem
na papiru, kao dodatak tvoje ličnosti, da bi tvoja šizofrenija mogla da opstane
u ovom svetu kao normala. Nešto što inspiriše. Što čini druge ljude srećnim. Inspiracija
je u pokretu...
Нема коментара:
Постави коментар